Tekst koji sledi je autorsko delo Vladimira Pajića. Moja prva poseta ovoj planini beše sad već davne 2015-te i to na biciklu, malo je reći da je to bila ljubav na prvi pogled, ali ni sanjao nisam da ću tu planinu toliko zavoleti i to baš kad je najizazovnija – zimi... Nekako sad već tradicionalno Novu Godinu dočekujemo na Durmitoru, ali on je svake zime drugačiji, nekad je hladan i surov, nekada pun snega i streha, ali ovaj doček je bio veoma neobičan jer je na Durmitoru bukvalno bilo proleće. Vremenska prognoza je govorila da nas čeka pet sunčanih dana sa temperaturom čak do 10 stepeni. Miloš i ja smo se potajno nadali da nam severne strane kriju mnoge darove. I nismo se prevarili, bilo je puno materijala. Kuća kod Miša Kasalice je rezervisana i počelo je odbrojavanje... Konačno 30-og kasno stižemo, smeštamo se i uz po jednu domaću kujemo planove za sutrašnji dan. 31.12. Put od 6h koliko nam treba iz Loznice poprilično umori zato ujutru nismo žurili. Oko 10h iz Virka, lagano idemo
Oduvek sam se pitala gde i kako počinje jedan alpinistički uspon. Znam sigurno da to nije trenutak obuvanja penjačica pred ulazak u smer, ali nisam izučila mehanizam nastajanja ideje za penjanje određenog smera. Teško je uhvatiti taj svileni momenat rađanja ideje, razvijanja filma do sitnih detalja i na kraju stvaranje uslova za ispunjenje želje. To su oni nevidljivi koraci koje svi moramo da prođemo da bismo došli do momenta da se držimo za neku stenu, a potom stojimo na njenom vrhu. Istini za volju, malo ima onog što viđamo u filmovima; šetamo planinom i ugledamo neki vrh, obuzme nas toliko da imamo neobjašnjivu želju da ga osvojimo i onda tražimo najbolji put za to. Da budem preciznija, zbog ritma života i ubrzanosti vremena koje ne dozvoljava luksuz istraživanja stena i planina, mi svoju inspiraciju moramo da tražimo na mrežama, "on line". Mnogo stvari je danas postalo virtuelno, pa tako i većina naših istraživanja počinje upravo u tom prostoru nesagledivih razmera. Mož