Na našim prostorima žene u alpinizmu su retkost, a samostalne žene u alpinizmu još veća retkost. Još 2012.godine me je jedan Slovenac, sa kojim sam penjala na taboru u Prokletijama, pohvalio kako sam vrlo ažurna, brzo obavljam sve radnje, a čak i pakujem uže. Mislila sam da se šali i da je to normalno, da sve žene to rade, ali mi je rekao da nije često bio u prilici da sretne tako nešto. Nikada nisam volela da pol koristim kao izgovor da nešto ne mogu da uradim. Ravnopravno sam, sa svim muškarcima koji su u mom okruženju, stasavanju i sazrevanju bili u većini, delila muku i radost bavljenja našom prelepom aktivnošću. Ako sam tu gde jesam znači da sam spremna na sve što me čeka i da ću uprkos polnim razlikama sve uspeti da uradim kao što sam i zamislila. I koliko god je druženje i penjanje sa muškarcima bilo korisno, kvalitetno i uspešno isto to sa osobama ženskog pola je jedno potpuno drugačije iskustvo. Moj drugi ozbiljni partner, tj partnerka koja je učestvovala u značajnom delu mog ...