Пређи на главни садржај

Ženski alpinistički međunarodni tabor 2022.

Na našim prostorima žene u alpinizmu su retkost, a samostalne žene u alpinizmu još veća retkost.

Još 2012.godine me je jedan Slovenac, sa kojim sam penjala na taboru u Prokletijama, pohvalio kako sam vrlo ažurna, brzo obavljam sve radnje, a čak i pakujem uže. Mislila sam da se šali i da je to normalno, da sve žene to rade, ali mi je rekao da nije često bio u prilici da sretne tako nešto.

Nikada nisam volela da pol koristim kao izgovor da nešto ne mogu da uradim. Ravnopravno sam, sa svim muškarcima koji su u mom okruženju, stasavanju i sazrevanju bili u većini, delila muku i radost bavljenja našom prelepom aktivnošću. Ako sam tu gde jesam znači da sam spremna na sve što me čeka i da ću uprkos polnim razlikama sve uspeti da uradim kao što sam i zamislila.

I koliko god je druženje i penjanje sa muškarcima bilo korisno, kvalitetno i uspešno isto to sa osobama ženskog pola je jedno potpuno drugačije iskustvo.

Moj drugi ozbiljni partner, tj partnerka koja je učestvovala u značajnom delu mog ostvarenja ka putu zdravog alpiniste bila je upravo jedna izvanredna žena, Danijela Babović. Danijela je bila, tad kad smo intenzivno zajedno penjanje, a i danas je, jedna od onih osoba kojoj ništa nije teško, koju vizija i strast nezaustavljivo vuku napred i koja je uvek tu za tebe.

Kad smo penjale zajedno nismo imale auto, na penjanje smo odlazili sredstvima javnog prevoza, autobosom ili vozom gde je to bilo moguće. Znale smo da odemo autobusom za Užice rano ujutru na trening, penjemo ceo dan, i uveče se vratimo za Beograd, a sve to dok je auto put postojao samo do Ljiga. Bile smo opuštene, vesele i znale smo koji nam je cilj, penjački razvoj po svim aspektima.

Među nama nije bilo tenzije, prećutanih reči ili bilo kakve netrepeljivosti. Sećam se da smo jednom došle autobusom do Gornjačke klisure, probale smer, videle da ne ide i vratile se. Ja nisam bila spremna za penjanje, a ona je poštovala moje stanje i nije forsirala penjanje po svaku cenu. Bio je to ipak poraz, ali smo se posle dve godine vratile i uspešno popele smer.

Nakon iskustva penjanja sa Danijelom, kada su nas putevi odveli na malo drugačije strane, uvek sa čežnjom gledam objave o ženskim alpinističkim taborima koji se održavaju širom sveta. Zamišljala sam, maštala i budna sanjarila da i sama tome prisustvujem dok mi nedavno za isti nije stigao poziv!

Jasna Pečjak, sjajna entuzijastična žena i vrhunska penjačica na ledu koju smo upoznali prilikom rada na razvoju dry toolinga u Srbiji me je pozvala da učestvujem na Međunarodnom ženskom alpinističkom taboru koji se pod okriljem RHM organizuje u Sloveniji.

RHM je skraćeni naziv od Randez vous Haute Montagne, međunarodne penjačke asocijacije koja još od 1968.godine organizuje skupove za žene. Inicijativu je pokrenula baronica Felicitas fon Reznicek iz Švajcarske, a godina pokretanja se poklapa otprilike sa pedesetogodišnjiciom postojanja ženskog alpinističkog kluba Švajcarske. Cilj sastanka bio je upoznavanje, stvorena su nova prijateljstva i obnovljena stara poznanstva, a ova činjenica nam potvrđuje da su kroz istoriju žene uvek  imale potrebu da se okupljaju i razvijaju zajedno. Od tada do danas RHM organizuje letnje i zimske susrete širom Evrope i sveta, a više o njihovim aktivnostima možete pogledati OVDE. 

Ovogodišnji RHM susret bio je održan od 2-9.jula u kampu Špik, mesto Gozd Martuljek, država Slovenija, podno čuvenih Julijskih Alpa. Brzo i entuzijastično smo nas četiri iz Srbije uspele da se dogovorimo i krenemo put Slovenije. Bile su tu Jovana Dimitrijević i Ivana Rogić iz AOB, Sara Pirnat ASNS i ja. Toliko smo se lako i brzo dogovorile da mi je bilo neverovatno, ovaj nesvakidašnji poziv je na sve delovao vrlo pozitivno i insipirišuće.

DAN 1: Polazak smo dogovorile u petak popodne, posle posla. Polazna stanica je Beograd. Dan je bio neverovatno topao i sparan, beogradski asfalt se žargonski rečeno upalio, a ja sam jedva čekala da isti napustimo. Našle smo se na Novom Beogradu, kod Ivane jer je odatle izlazak na auto put lak i brz. Krećemo sat vremena nakon dogovorenog, ali nema gužve na putu i vozimo se udobno. Jovanin auto kojim smo putovale je toliko komforan da mi putovanje uopšte nije palo teško.

Polazak

Za šest i po sati stižemo do naše destinacije,a tamo nas čekaju poznata nasmejana lica, Jasna i Andrej. Nakon radosnog susreta, razmene penjačkih planova za sutra odlazimo da postavimo šatore pre nego što padne mrak.

Za večerom smo podelile naveze i odabrale sutrašnju lokaciju za penjanje. Obzirom da se međusobno ne poznajemo i da nikad nismo penjale zajedno odlučujemo se da posetimo jugozapadnu stenu pod vrhom Nad Šitom Glava. Tu se nalazi sportsko opremljeni smerovi sa više rastežaja, popularno multipitch gde ćemo se upenjati u bezbednom okruženju.

DAN 2: Za informacije o ovom penjalištu koristile smo vodič Moderne večraztežajne smeri (Modern Multi-pitch Climbs) by Andrej Grmovšek and Viktor Relja koji sadrži opise na slovanačkom i engleskom. 
Pristup steni je sa parkinga na Vršiču, uzbrdo siparom oko 20 min, staza je očigledna. Smerovi na ulazu nemaju oznaku, ali je lako prepoznati ih jer su fotoskice u vodiču jasno urađene. 

Neveze smo podelili tako da zajedno penjemo Ivana i ja i Sara i Jovana. Prvo ulazimo u Vidovu smer (6a, 130m) koja ima vrlo zanimljiv detalj pri kraju prve dužine. Posle toga penjanje je lako i cugovi su kratki. Sa vrha se zajedno spuštamo abzajlom, iako u vodiču piše da ovo nije preporučeno zbog potencijalnog odrona kamena, naročito ako su u steni ostale naveze. Sreća da penjača nije bilo u steni pa smo mogli da abzajlujemo dole. 

Drugi smer koji smo izabrali da penjemo je Violinca (6a, 150m), za koji smo videli da se treća dužina pominje kao izuzetno lepa za penjanje. Tako je i bilo, ploča sa pukotinama koje nisu preterano teške za penjanje, ali jesu konstantne i pokreti su pravo uživanje. Ponovo se spuštamo abzajlom, sunce me je sad već dobro umorilo, ali stena je skoro ušla u hlad. 

Ivana Rogić- Violinca

Gledamo kafić ispred planinarskog doma i maštamo kako ćemo, kad sve završimo tu da sednemo i uživamo. Ipak, penjanje nam je draže, pa tako odlučujemo da penjemo još jedan smer zanimljivog naziva, Intenzivka (6a,130m). Težine jesu intenzivne, 5c, 6a i 6a, ali ipak naziv smera nije zbog teškog penjanja, već ima malo drugačiju pozadinu.

Katarina Manovski, Intenzivka

Naime dok je Jasna Pečjak bila u bolnici i borila se sa Kovidom na intenzivnoj nezi, njen suprug Andrej je sa doktorom koji je lečio popeo ovaj smer. Pored je smer "Bitka", pa je tako Jasnina bitka intenzivka bila uspešna zahvaljujući vrhunskoj nezi lekara i dobroj energiji svih ljudi koji su na nju mislili.

Intenzivka nudi zaista lepo i konstatno penjanje, stena je čvrsta, a mi uživamo u svakom pokretu. Naročito mi prija jer smo u hladu.

Nakon ispenjanog smera, ponovo abzajl do dole. Sa tri popeta smera završavamo prvi penjački dan koji smo iskoristile u potpunosti.

Abzajl iz smerova, foto Sara Pirnat

Jugozapadna stena pod vrhom Nad Šitom Glava je idealna za trening, može se popeti više smerova dnevno. Stena je čvrsta, a mogućnosti različite obzirom da se u steni nalazi preko 30 smerova različitih težina. Neki smerovi su izblotovani, neki su sa klinovima, a neki pak potpuno prazni
Nakon prijatnog penjanja odlazimo u kamp gde zatičemo znatno veći broj ljudi nego juče. Danas je zapravo dan bio rezervisan za dolazak, ali obzirom da mi možemo ostati samo dva dana odlučili smo da i njega iskoristimo do maksimuma.
Neposredno nakon što smo stigle bilo je održano pozdravno predavanje koje je držala Ines Božić Skok, zadužena za organizaciju kampa u Sloveniji. 
Ukratko je ispričala o RHM organizaciji, a zatim nas upoznala sa velikim penjačkim područjem Julijskih Alpa koje obiluje mogućnostima za različite vrste penjanja, sportsko, multi-pitch, trad u stenama visine od 100 do čak 1000 metara. Meni je na umu za penjanje bio jedan smer u severnjoj steni Velike Mojstrovke, a kada sam čula priču o autorki smera nije bilo sumnje da je to ono što želim da uradim.


Mira "Marko" Debelak je autorka Debelakove smeri u Velikoj Mojstrovci, ali ne samo to. Ona je prva popela čuvenu Direktnu smer, 900m u steni Špika, impozantnu klasičnu peticu koja je i danas alpinistima vrlo zanimljivama. Smer je popet 1926., a Mira je nadimak "Marko" dobila zbog toga što su svi iz njenog okruženja govorili da nije uobičajeno za jednu devojčicu da pokazuje interesovanja za planine i stene. Mira je bila nemirnog duha, ispred svog vremena i živela je istinski svoj san koji nije bio ni malo lak i svakodnevni.

Informacije o smeru Debelakove (450m, IV+/IV) dobile smo od Hrvatica koje su ga penjale prethodni dan, rekle su nam da penjanje nije teško, ali da ima puno cugova te traje jer smer dobrim svojim delom ima prilično krivudavu liniju. Takođe su nam skrenule pažnju na puno polica sa naslaganim kamenjem te sugerisali da penjanje u dve naveze nije najbezbednije opcija. Zbog toga razmatramo rezervnu opciju penjanja dva kraća smera u steni Male Mojstrovke, Severni Raz i Kaminski. Od lokalaca saznajemo da je bio veliki odron koji je praktično zatrpao Kaminski smer, te se ipak odlučujemo za smer Debelakove.

Informacije sa lokala su uvek najvrednije i najznačajnije. Pakujemo opremu, čitamo opis i skice te puni iščekivanja odlazimo na spavanje.

Satove smo podesili na 4h ujutru i radujemo se kratkom horizontalnom predahu.

DAN 3:

Rani alpski start, doručak, pakovanje u auto i pravac Vršič. Pristup steni mi je dobro poznat obzirom da smo prošle godine penjali smer Steber Revežev u istoj steni.

Brzo napredujemo ka Gamsovim rižama, a devojke kojima je prvi put su se čak i tu dobro snašle. Do pod smer nam je trebalo otprilike 2 sata. 

Pristup smerovima

Početak famoznog PP

Već na početku smo u nedoumici oko ulaza u smer. Opis i skica se ne slažu, skica je štura i bez puno detalja. Lutamo gore, dole, tražimo. U međuvremenu pristiže jedna naveza iz Nemačke koja nam pokazuje bolju, detaljniju i jasniju skicu. Sada sve ima smisla. Puštamo ih da uđu isped nas i opremamo se za penjanje. 

Skica smera

Prvo kreću Sara i Jovana. Penju prvi cug koji vodi blago u desno. Kad krene drugi penjač iz njihove naveze kreće i prvi iz naše. Penjanje drugog cuga traje duže nego očekivano i ja odlučujem da krenem i pogledam šta se dešava.

Jovana je, logično i očekivano krenula na gore, dok je originalni smer nastavio desno po izrazito lakom terenu sa puno sipara. Ovo mi se na početku često dešavalo, sposobnost čitanja smera je jedna od stvari koja se najsporije razvija. Nema prečice, traži vreme i iskustvo. Sećam se da sam u smeru koje se zove "Ovačrska prečnica" i logično  ide na desno otišla pravo na gore, jer sam se uvek vodila mišlju "penje se na gore".

Jovana se bezbedno vratila i nastavili smo smer pravim putem. Celom dužinom smera postoje klinovi i to je ono što treba imati na umu. Ako nema klina znači da ste zalutali. Još jedna važna stvar je da treba pratiti ocenu smera, ako je ocena III+, a vi se krećete vertikalno na gore teškim terenom 100% ste zalutali. U tom slučaju najbolje je vratiti se odmah, ne ići gore i tražiti drugi put jer ga u tako velikoj steni verovatno nema. Tj ako ga ima znatno je teži i nepristupačniji. "Idem ja gore, pa ću drugim putem da se uključim u smer" je nešto što sam i sama puno puta pomislila, ali se uvek ispostavilo kao nemoguće.

Naredni cug nastavlja da vodi Ivana i ponovo istom, malo pre opisanom logikom greši te odlazi u levo. Ništa strašno, svi ostajemo mirni i nakon bezbednog vraćanja nastavljamo na gore.
Od tog momenta naveza Sara- Jovana donele su najbolju moguću odluku, a to je da Sara kao iskusnija nastavi da vodi ostatak smera, dok će Jovana da prati.

Sara Pirnat u vođstvu, smer Debelakove

Popele smo tri cuga, a potrošile mnogo više vremena nego što smo želele i očekivale. Nastavljamo dalje smirene glave, Sara vodi, a Ivana i ja se smenjujemo u vođstvu. 

Smer u prvom delu dosta krivuda, ali je skica detaljna i tačna pa nije teško pratiti je. Pored toga uvek treba imati na umu da smer prati najlakšu liniiju i od toga nikada ne treba odstupati.
Napredujemo dobro i prilično brzo do mesta velike prečke u levo. Tu smenjujemo naveze u vođstvu i naša nastavlja prva. 

Ivana kreće u prečku koja nema ni jedan klin u sebi. Kretanje nije teško, ali zbog velikog naslaganog kamenja treba biti oprezan, ono se obrušava ispod direktno na penjače koji su u smeru. Stena je prilično krušljiva, ali je moguće povremeno postaviti neko međuosiguranje. Prečku je potrebno popeti iz dva cuga, penjanje zaista nije teško, ali povećana opreznost i fokus su neophodni. 

U prečki

Treći cug, tj izlazak iz prečke vodi preko ploča sve vreme blago u desno do velikog žljeba koji je ispran vodom. Na ovom mestu ne postoji oklinčani štand; ova činjenica je vrlo važna jer ćete možda misliti da ste pogrešili, ali je to zapravo pravi put.

Nakon ovoga smer dalje nastavlja pravo na gore ispranim delom sa dobrim sloperima i ne previše teškim penjanjem, gde nakon otprilike 12m penjanja nailazim na stari klin. Klin nas je sve obradovao i nepogrešivo nam pokazao da smo na dobrom putu. Nakon klina penjanje nastaviti u desno, ispod velikog previsa, preći iza ćoška i tu se nalazi oklinčani štand. 

Na polici

Nakon ovog smer dalje nastavlja u desno prečkom po siparu do narednog stenovitog dela. Ovde se nalazi veliki izraziti steber koji deli dva žljeba, levi i desni. Držati se desnog žljeba kojim naviše dve dužine, od kojih je druga ključna.

U ovom delu ponovo počinju da se pojavljuju klinovi i linija je očigledna. Detalj smera je neposredno nakon štanda, preko blagog previsa sa dobrim hvatovima i sigurnim klinovima. Penjanje je ocenjeno sa IV+, ali bih rekla da je realna ocena oko V. Detalj je zaista kratak i odmah nakon izalska potrebno je ići blago u levo do narednog štanda.

Nakon ovog dolazi izlazni deo smera koji preko tornjića, logično, prateći klinove i skicu vodi na gore. Najzanimljivije mesto u smeru je polica koja se otvara tako da se pruža neverovatan pogled na Jalovec.

Odavde su još dva kratka cuga do vrha stene.
Penjanje završavamo pre mraka i ta činjenica nas raduje. Definitivno je trajalo mnogo duže nego što smo očekivale, najviše zbog početnog nesnalaženje u čitanju skice smera i lutanja. Prečka u levo nam je takođe oduzela dosta vremena. Na kraju nas je stigao umor zbog predugog boravka u steni. 
Uprkos svemu uspele smo da bezbedno i bez ijednog incidenta izađemo na vrh smera i stazom se dobrim delom spustimo po danu. Mrak nas je uhvatio u poslednjih pola sata silaza, pred početak mini ferate. Zadržale smo fokus do samog kraja, na šta sam vrlo ponosna.

Po izlasku iz smera

Zanimljiv je taj psihički momenat, tek kad smo znale da je gotovo (kod kola), umor je stigao na velika vrata.

Vozimo se do kampa gde razmenjujemo iskustva sa ostalim, a onda željno iščekivana hrana i hidratacija. Od iscrpljenosti nismo mogli ni da jedemo koliko nam je bilo potrebno. 

Spavale smo kao bebe, a ujutru smo nažalost već morale da se pakujemo za povratak.

Sledi dosadan deo pakovanja stvari, pakovanja u auto, pozdravljanje i polazak.

Vraćamo se pune emocija, sa jednim velikim iskustvom koje nas je sve nečemu naučilo. Bila nam je čast što smo bile deo ove velike penjačke porodice, ali i žao što nismo imale više vremena za druženje i razmenu iskustva. Dane za penjanje smo u potpunosti iskoristile i uprkos tome što smo se u smeru zadržale neočekivano dugo, ponosna sam na dve ženske naveze koje su uspešno, jedna čak prvi put popele smer od 450m. 

Hvala organizatorkama kampa na sjajoj organizaciji, hvala Jasni što me je pozvala i hvala devojkama na ovim sjanim slikama i druženju.



Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr