Пређи на главни садржај

Žijevo

Treća sreća kaže naš narod. Organizovan tabor alpinista u prelepom predelu Kučkih planina,reon Bukumirskog jezera. Kamp je tradicionalno bio na livadi na kojoj nema ni tračka senke ni hlada. Raj za dušu, prste i telo.
šarenilo kampa
Naporna noć u putu i prvog dana, četvrtak, odlučujemo se za malu stijenu. Lagan pristup za nas umorne, oko 1h. Ne tako duga, ali izuzetno kvalitetna i čvrsta stena za upenjavanje.


Laza, Peca i ja penjemo smer od 80m ocene VI. Zanimljivo penjanje po žljebu, sa izlaznim detaljem koji kao druga lagano prolazim. Oblaci se poigravaju našim prognozama, hoće li kiša ili ne. Nema sunca, to je bilo bitno. Nas 10ak okupiralo je stenu i kada završimo nalazimo se na vrhu i spuštamo u kamp. Zadovoljini i suvi. Odlična uvertira za ono što nas čeka narednih dana. 
Sledećeg dana krećemo ka Štitanu, a neki ka Surdupu. Pristup zahtevan, oko 2h otrpilike. Velika je nadmorska visina i dok smo u senci prijatno je za hodanje. Sunce na 2000m prilično prži pa smo zato ubrzali i eto nas pod smer.

u pauzi "šacujemo" smer
"Sanjam bleki",200m, 7-. Znajući crnogorske ocene (uvek imam osećaj da su neke od njih makar pola ocene više nego naznačene :), imala sam mali strah. Naročito zbog toga što je to bilo prvo ponavljanje date smeri i niko nije mogao da mi kaže približno stvarnu ocenu. No hrabre sreća prati. Prva dužina je izuzetno lepa i čvrsta ljuska sa dosta mesta za međuosiguranja. Britanska škola me je učila da ona treba da budu česta i sigurna pa tako i radim. Na kraju cuga ostaje mi malo šta za pravljenje sidrišta i oko kloce stavljam traku koju pojačavam jednim frendom. Izlazimo zatim na travnatu policu gde mi noge kližu kao po ledu skoro. Rukama se hvatam za travu i odolevam nagonu da i glavu tu zabijem, sigurnosti radi, naravno. Stojimo ispod najtežeg cuga i izvlačimo slamku da ravnopravno i bez varanja odredimo ko će da vodi. Pik pada na mene. U opisu piše da su u ključnoj dužini potrebni mali frendovi i čokovi. Vršim drugačiji raspored opreme i krećem. To je to. Mali čokovi se savršeno uklapaju u pukotine. Prolazi tih par metara a ja ulazim u žljeb, koji se kasnije širi u kamin. Rancem neprestano češem o stenu i pored toga što su mi podlaktice napumpane razmišljam o mnogo drugih stvari. Gde staviti međuosiguranje kad tako velike frendove nemam, na koju stranu staviti noge, a šta sa rukama. Dok mi se bezbroj pitanja vrzma po glavi trudim se da se koncetrišem i ostanem mirna. Pitanja se nižu,a ja sam, gle izašla iz problema. Čeka me razlomljen teren, lagano penjanje. Stiže supenjač i odlučujemo se za simultano penjanje ostatka smeri. Na vrhu pravimo kratak predah, ostale ekipe u Surdupu su blizu kraja takođe, ali odlučujemo da krenemo dole. Silazimo preko oštrog i velikog kamenja pažljivo, ćutke. Ipak, to nije bilo dovoljno da moju slabu nogu ostavi nepovređenom. Skočni zglob je opet natekao i nogu pred nogu, oko sat i po vremena hodanja po suncu, konačno stižemo u kamp. Jasno mi je da će najveći napor koji ću imati narednih dana biti šetanje do jezera i plivanje u istom.


Mirovanje mi teško pada kad znam da me okružuju izvanredne stene za penjanje. Ipak, svoje telo moramo slušati. A slušala sam i oduševljenja onih koji su sledeći dan penjali u Pasjaku. Bilo mi je izuzetno drago da su zadovoljni, probali nešto novo, naučili i videli nešto što do sada nisu. Osećala sam se kao da sam ja penjala, skoro. U subotu veče nezaobilazni roštilj uvek ljubaznih domaćina. Druženje pod vedrim nebom, pored vatre, neprocenjivo. Predeo je fanstastičan.  Koga više zanima o smerima i penjanju više informacija ima na sajtu http://www.montenegroclimbing.net/.
Ovog puta nisam lutala, iskustvo se stiče godinama :) Pričalo se o budućim akcijama, a ja sa nestrepljenjem i velikom nadom očekujem ispunjenje tih planova. Sezona je počela i nadam se da mi povreda neće praviti mnogo problema u narednim pohodima. Visoka brda nas čekaju....i ja čekam njih. 

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr