Пређи на главни садржај

Severna stena Triglava


Triglav - sinonim za strpjenje, upornost i nadu. 
Na dugo čekano, marljivo planirano i željeno putovanje krenuli smo u ponedeljak. Ponedeljak kao početak nove radne nedelje, kao dan sa najmanje gužvi u sezoni godišnjih odmora, počinje na slovo p kao pobeda.
Osećam se spremno, upenjano, dovoljno informisano. U dolinu Vrata stižemo oko pet sati popodne i smeštamo se u Aljažev dom. Ne odvajamo pogled od stene, pokušavajući da utvrdimo liniju smera. Penjaćemo Skalašku, 500m, ocene V, a zatim na vrh stene izaći Lađom ili Čopovim steberom. Lađa je najlakši izlaz na vrh, 500m ocene do IV, a o legendarnom Čopovom steberu ne treba mnogo govoriti. 
Odluku ćemo doneti na licu mesta u zavisnosti od vremenskih prilika, količine umora, brzine penjanja i preostalog raspoloživog vremena. 
Severna stena Triglava u magli

Jutro je vedro i sunčano, ali je promena vremena najavljena već u 17h. Zbog toga smo ušli u smer sa prvim svitanjem. Skalaška počinje laganim penjanjem,  koje je najbolje izvoditi simultano, zbog brzine ali i bezbednosti. Brzo prelazimo taj deo i ulazimo u vertikalu. 

Penjemo sigurno i efikasno. U orijentaciji i traženju smera smo postali sve bolji, nema većih problema. Stena je uglavnom čvrsta, u ključnoj dužini ima dovoljno starih klinova.

Negde u posledenjim dužinama

Proporcije


 Magla se povremeno pojavljuje na okolnim vrhovima, ali se brzo razilazi, sunce je i dalje tu. Ne gubimo vreme na štandovima, cilj je da što pre dođemo do Gorenjskog turnca, mesta gde se završava Skalaška, a počinju druga dva smera koja vode na vrh stene od 1000m. Odjednom magla je tu, tik ispred nosa, slaba je vidljivost i osećaj uopšte nije prijatan.... posle nekog vremena ipak postaje ređa. Nastavljamo dalje. Penjanje nije teško, ali je oprez više nego neophodan, Poslednji cug vodim po testo gustoj magli, vidim samo par metara pred sobom, tražim najlakši put. Dolazim do police gde pravim štand i čekam Miloša da stigne. Penjemo već četiri i po sata, nismo loši. Temperatura pada, oblače se dodatni slojevi odeće. Pravimo kratku pauzu za ručak i smišljamo šta dalje.

Ručak u magli
Razmišljamo šta dalje, ali zapravo nema mnogo mogućnosti. Dalje da nastavimo ne možemo jer se ne vidi ništa i previše je rizično; ispred nas je 500m stene koju ne poznajemo. Velika je vlaga i stena je klizava. Jedina preostala mogućnost je abzajl. Na početku smera viđali smo uređene abzajl linije, ali u gornjem delu ih nema. Abzajl u nepoznato, kada se ništa ne vidi je prilično neprijatno iskustvo. Imamo dovoljno opreme, idemo polako i gledamo četvoro otvorenih očiju. Napredujemno sporo, brzo i ne može. Vlažnost je velika, neizvesnost je prisutna, ali se oboje odlično nosimo sa situacijom. Priznajem da samo razmišljam o bezbednom silasku, nije bitno što mi je hladno, što sam mokra i uplašena ,cilj je jedan. Dolina. Približavamo mu se.
Magla svuda
Vreme prolazi, sat pokazuje 17h, a naša agonija traje već satima. 
Magla oko nas
Na poslednjem uređenom abzajlu znam da smo blizu. Potrebno je doći do roga od kog počinje vertikalno penjanje. Odatle imamo još jedan abzajl i dolazimo na lakši teren gde smo na početku išli simultano. Penjanje je jedna stvar, a vraćanje istim putem nešto sasvim drugo. Iako je isto, u stvari je totalno drugačije. Sećam se  kad sam kao mala išla do škole, uvek istim putem tamo i nazad. Do škole je lako, uvek istom stranom ulice, pored istih kuća, sa istim drugarima. Nazad je naizgled sve bilo isto, ali bih uvek primetila nešto novo. Neko drvo o koje se udarim gledajući šta dečaci rade, a ne ispred sebe, boju zida one velike kuće preko puta, rđe na velikoj braon kapiji, televizor u dnevnoj sobi koji sija kroz bele vezene zavese...Na jedno se fokusiramo kad idemo gore, a na nešto drugo kad idemo dole. Tako smo blizu, ali opet nesigurni gde treba. Magla je i dalje gusta, kiša pada i skroz smo mokri. Od čekanja na štandu postaje hladno. Čujem Miloša kako nešto viče, uže mu se mrsi već nekoliko puta, ovo zaista dugo traje. Ne sumnjam u njegove procene, ali ipak se plašim. "Uže slobodno" je takvo olakšanje! Krećem do njega i vidim da je na nekoj polici, to nije ona na kojoj je trebalo da budemo. Nema veze, izvući ćemo uže i nastaviti dalje, sigurno nismo mnogo skrenuli od linije smera. Uže se ne pomiče, vučemo jako, pravimo talase ne bi li krenulo, ali ništa. Jasno je da mora tu ostati. Već je 19h  i mrak se bliži. Do sada je sve bilo manje više u redu, ali ovakav razvoj situacije mi se ne sviđa. 
Bez opisa

Ostajemo sa samo 15m užeta, sreća da i njega imamo. Ne smemo sada početi da pravimo greške, nikako, iscrpljeni smo i blizu kraja. Sada je najopasnije. Spuštamo se do naredne police i vidimo da je rog na koji smo trebali da se spustimo samo tri ili četiri metra levo od nas. Kakav poraz! Dalje hodamo i dolazimo do poslednje vertikale. Stena isprana vodom, mesto za klin je teško naći. Posle uporne pretrage uspevamo, pao je mrak. Znam da ćemo uspeti, ali se ipak plašim. Razna se pitanja motaju, odlažem ih za kasnije. Ako budem imala snage, pitaću se u krevetu. Nadam se da je ovo poslednji abzajl, da je sledeće šta ćemo videti sipar, ali grešim. Petnaest metara je suviše kratko. Imamo još dok ne izađemo iz stene. Stavljamo prusik oko velikog kamena, jer nam ništa drugo nije ostalo i molim se da je ovo poslednji. Stvarno je bio poslednji abzajl. Ne gubimo fokus i nakon petnaest minuta hodanja nailazimo na planinarsku stazu. Staza spasa koja nas vodi u planinarski dom. Dom je otvoren do 22h,  a Slovenci su uvek tačni. Stižemo sa 10 minuta zakašnjenja, a domarka nas grdi pitanjem "Zar ne znate da smo otvoreni do 22h". Znamo, ali vi ne znate koliko smo se namučili da stignemo. Ništa ne govorimo, ljubazno se izvinjavamo i zahvaljujemo, te smeštamo u sobu. Jedemo u tišini, svako sa svojim mislima. Bilo je izuzetno naporno,  srećna sam što smo uspeli da se vratimo. Nismo popeli smer, bili smo na jedan cug od vrha, nismo mogli dalje. Planina nas je podsetila koliko smo mali. Zahvalna sam jer nam je dopustila da siđemo. Gde smo pogrešili, šta smo bolje mogli ne znam. Nismo uspeli da dokučimo. Svako iskustvo je dragoceno, a ovo nas je slomilo na samom početku putovanja. Nisam uspela puno da razmišljam pre nego me je umor savladao; napetost je bila velika, a kada su se mišići i mozak konačno opustili san je postao moje utočište. 
Kažu da je jutro pametnije od večeri. Možda i nije uvek, ostavlja više prostora za dvoumljenje i razmišljanje.
Počinjem da sumnjam u sebe, u našu navezu, pitam se jesmo li dovoljno spremni za ono što nas čeka. Bio je ovo jak udarac, ali naučili smo da se oporavljamo od istih. Sreća da nas čeka dva dana odmora sa prijateljima u Mariboru gde ćemo se oporaviti i nastaviti dalje. 
Triglav nam se ovog puta prikazao u svoj svojoj surovosti, ne ostavljajući nam ni minut za opuštanje. Vratićemo se jači.  

Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam...

Zaboravljeni smerovi Gornjačke klisure

 Gornjačka klisura nalazi se u istočnoj Srbiji, u oblasti Homolja. Duga je oko 16km, a njene stene alpinisti koriste kao penjački poligon. Svojom konfiguracijom Gornjak zaista predstavlja idealno mesto za trening i vežbu; stena je uglavnom dobrog kvaliteta, pristupi su laki i brzi pa se za jedan dan može povezati više smerova što predstavlja odličnu pripremu za veliku stenu.  Ipak, koliko god dobra donosi penjanje u stenama Gornjačke klisure ponekad, ako se zanesemo, može nam dati lažni osećaj upenjanosti, brzine i efikasnosti. Većina smerova je takve konfiguracije da je samo jedan cug težak i zahtevan dok se ostali relativno lako prolaze. To nam daje osećaj samopouzdanja koji u velikim, težim stenama i te kako biva poljuljan. Već u Sićevu je priča skroz drugačija; teški cugovi su konstantni i naporni, a zamislite tek stenu od 500+ metara visine. Treba dobro razumeti sve prednosti i mane pojedinog penjališta, da bismo bili u mogućnosti da pravilno procenimo svoje sposobnosti u...

Alpinistički dragulj- Romanija

Na Romaniji sam sa Lazom popela svoj prvi alpinistički smer, Centralni brid. Još uvek rado prepričava anegdotu kada me je nakon ispenjanog smera pitao kako mi se čini alpinizam, a ja odgovorila dosadno, da je sve mogao da očekuje na svetu sem takvog odgovora. A meni je stvarno  tada bilo dosadno, mlada i sportski penjač u vrhunskoj formi tragala sam za teškim pokretima i sitnim hvatovima. Toga nije bilo, ali moram priznati da me je zaintrigiralo kada mi je Laza rekao "ti ćeš sigurno biti alpinista". Iz poverenja, ali i želje da otkrijem da li će se to stvarno desiti prihvatala sam njegove predloge da penjemo još neke smerove. Drugi smer koji smo penjali bio je Okomiti i tu mi se alpinizam učinio težak. Nakon toga sam uz Lazino mentorstvo nastavila da istražujem i sva penjačka, alpinistička i životna iskustva dovela su me ovde gde jesam. Romanija sa svojim fenomenalnim ambijentom i atraktivnim, teškim smerovima  i danas je za mene interesantni alpinistički poligon. Sezon...