Пређи на главни садржај

Severna strana Grand Paradisa

Veliki raj, najviši vrh zapadnih Alpa i Italije- 4061 mnv. Nalazi se u dolini Aosta, a moguće mu je pristupiti iz dva planinarska doma. Jedan, našim planinarima dobro poznat, rifugio Vitorio Emanuele i drugi, pogodniji za penjanje severne strane, rifugio Federico Chabod. Do rifugia Chabod stigli smo za 2 sata i 20 minuta, savladavši oko 1000m visinske razlike. Staza polazi sa parkinga koji je na 1800mnv, dobro je uređena i lako uočljiva. Prvi deo staze je strm, sa konstantnim usponom. Predeo je divan, zelenilo, planinski vrhovi, reka koju formira voda od topljenja glečera.

Pristup ka planinarskom domu
 Sve vreme gledamo severnu stranu, izgleda kao da nam je na dohvat ruke. Psihički se pripremam za ono što nas sutra čeka. Vizuelizacija mi uvek mnogo pomaže, zamišljam svaki korak i to detaljno. Od večernjeg pakovanja opreme, preko ustajnja, pristupa smeru, osećaja pred početak penjanja, naravno zamišljam i penjanje,vrh i silaz. Odlična tehnika za smirivanje i pripremu pred uspon. Čak iako nikad nisam bila na istom mestu i ne znam šta me čeka, proučavala sam skice, fotografije, mašta uvek pomaže. Pripremam se  da će biti naporno, da će mi trebati koncetracija, da će biti hladno i na momente ću se verovatno uplašiti. Vidim sebe kako uspešno prevazilazim sve probleme pred kojima se nađem. Naše misli su ključ. One nas koče ili daju vetar u leđa, mi biramo. Nije lako upravljati mislima, ali ko savlada ovu tehniku postaje gospodar. Gospodar svojih misli i osećanja, najvažnija titula koju sebi možemo dodeliti.
Umorni ležemo u krevet i budimo se već nakon par sati. Napolju je mrak, ali je staza dobro vidljiva i obeležena. Sa staze koja vodi na vrh(via normale) treba skrenuti  ka severnoj strani. Kada ima dosta snega i manje glečerskih pukotina sve je jednostavnije. Do podnožja smera stigli smo za 3 sata hoda po teškom terenu. Impozantna stena je ispred nas, opremamo se i krećemo.
Direktni smer, nagib 75/55 stepeni, 600m
Na severnoj strani je siv led, tanak sloj tvrdog leda koji se povremeno odlama u obliku tanjira. Miloš kreće sa penjanjem, pa se potom smenjujemo u vođstvu.
Miloš vodi 

Penjemo brzo i efikasno, kad osetim bol u listovima jednu nogu pustim da se odmori, a potom i drugu. Smer nije tehnički zahtevna, ali izdržljivost je neophodna i bitna. Sve vreme vidimo vrh, ali se čini da mu se ne približavamo. Koliko god da se penjemo, na ovom velikom zidu deluje kao da stojimo u mestu. Tek na vrhu smera shvatamo da smo sve završili. Tako je u životu, nismo svesni napretka dok se dosegnemo cilj. Kad stignemo do jednog, tražimo novi cilj i novi put. Nas dvoje sada tražimo put do vrha. Ostaje nam još malo grebenskog penjanja, a onda se uključujemo na stazu koja nas vodi na vrh. Kao i uvek, na vrhu se kratko zadržavamo radi fotografisanja i krećemo sa spuštanjem.
Na grebenu
Selfi na vrhu

Grand Paradiso, 4061m


Staza je očigledna i nije teško pratiti je. Obzirom da je već prošlo podne, otvorile su se nove glečerske pukotine i potreban je dodatan oprez. Zračenje je veliko, sunce počinje da nam smeta, žurimo ali smo oprezni. Kada sneg nestane prelazimo na kameni deo. Malo se dvoumimo kuda treba dalje ići, ali ubrzo pronalazimo pravi put. Osećam se prilično umorno. Naporno je ponavljati identične pokrete 600m. Nije kao penjanje suve stene gde se smenjuju stilovi, tehnike. . .ovde je sve tako isto. Zahtevno fizički i psihički. Večera u domu uz čašu vina bila je prava nagrada. Nazdravljamo, za još novih smerova i severnih strana.
Severna strana Grand Paradisa svrstava se u 5 najlakših, predstavlja uvod u svet alpskog penjanja na velikim visinama. Treba znati odakle početi, a ovakav početak bih svima poželela.
Rifugio Chabod, panorama pred zalazak sunca
Sutradan smo iskoristili za odmor, fotografisanje i uživanje. Dan je bio sunčan, a mi odlično raspoloženi. Srećni zbog popetog smera i osvojenog vrha, analizirali smo svaki aspekt penjanja. 3 sata pristupa, 5 i po sati penjanja, pola sata zadržavanja na vrhu, 3 sata silaza. To su brojke koje mogu poslužiti kao orijentacija. U avgustu je tvrd led i uslovi su mnogo teži nego u junu, korisno znanje za budućnost.
Ovo putovanje je pored činjenice da smo popeli prvi zimski smer (u letnjim uslovima) u Alpima bilo posebno iz još jednog razloga. Nismo bili sami, naši partneri OM Made, Granum , Benlian food i Black n'Easy prepoznali su našu posvećenost, volju i sportski duh te nas podržali svojim sjajnim proizvodima. Hvala im, sa njima je ova akcija bila ukusnija, sadržajnija i energičnija :)




Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr