Пређи на главни садржај

Velež - bajka o divljini

Ceo oktobar je bio neverovatno sunčan, prijatan i topao. Krajem meseca ukazala se  prilika za posetu famoznoj steni Veleža koju smo rado iskoristili. Poslednjeg vikenda je organizovan alpinistički kamp "Srce Veleža" sa ciljem promocije regiona kao idealnog poligona za sve outdoor aktivnosti.
Obzirom da je put dug, a vremenska prognoza dobra odlučujemo se da odemo jedan dan ranije i tako ostavimo mogućnost za penjanje dva smera. 
Za ovo područje izdat je alpinistički vodič, autori su Dragan Ilić i Emira Hukić, ali obzirom da dolazimo pre svih još uvek ga nismo imali. Imamo stare skice, po neki opis, informacije od prijatelja. 
Dan je znatno kraći nego u toplim letnjim mesecima. Postavili smo šator, prikupili drva za vatru,večerali i spremno sačekali pad temperature i nestanak svetlosti. Praistorijski televizor nam prikazuje žive slike koje se strpljivo roje u našim glavama. Mnoge zadržavam za sebe, ali jedna mi ostavlja najjači utisak. Divljina kojom smo okruženi, tišina u planini i dvoje ljudi sa istim ciljem..usamljenost. Navikli smo na samoću, ne zbog želje da tako bude, već sticajem okolnosti; ipak nekad je lepše u društvu. Miloš se slaže i oboje, svako za sebe, razmišljamo da li postoji način da se to promeni. Ubrzo zatim, kao potvrda, dokaz ili demant,  svetli farovi nekog automobila izbijaju iz šume, ipak je tu neko. Dvojica penjača prekidaju naše misli o usamljenosti i ceo prostor sada dobija jednu novu dimenziju. Danas su penjali Taborski smer i detaljno nam prepričavaju o pristupu, smeru i silazu. Obzirom da skice ostalih smerova koje imamo u sebi sadrže tehničke ocene, i to A2 minimum, odlučujemo se za isti smer, pa ćemo dalje videti kada dođe vodič.
Jutarnja kafa

Kasno sviće i ujutru je mraz. Napuštamo kamp u 8h. Hodamo već pola sata uzbrdo, ali stopala još uvek nisu uspela da mi se zagreju, mora da je temperatura ispod nule. Ulazimo u smer u 10h i stidljivo se javlja misao kako je već malo kasno. Ipak, ocene nisu teške i trebalo bi brzo da se krećemo.
Frano i Miloš posmatraju stenu
Pažljivo pratimo skicu smera, kao naveza smo znatno napredovali u snalaženju u steni. Štandovi su boltovani i tako znamo da smo na pravom putu. Naišli smo na svega dva stara klina u celom smeru. Smer je lep, logičan i nema značajnih težina, ocenjen je sa III/ IV, ocene su realne. Stena je uglavnom čvrsta sa puno mogućnosti za postavljanje međuosiguranja.
Taborski smer, 340m, III/IV

Poslednjih 50m su izrazito krušljivi i ne postoji mogućnost postavljanja međuosiguranja.
Dogovor je bio da se sa Petrom i Franom nađemo na vrhu, jer oni penju smer do našeg, te da se zajedno spustimo do kampa. Na vrhu nam stiže poruka da su se oni vratili iz smera, idemo dole sami. Pronalaženje silaska trajalo je duže nego što smo očekivali. Nakon izlaska iz smera potrebno je ići desno, dok se ne dođe do jaruge gde je postavljena abzajl linija. Staza je označena kamenim čovečuljcima i nije je teško pratiti. Mi smo napravili grešku i kretali se izohopsom, želeći da uštedimo vreme i energiju, umesto da idemo sa vrha na vrh. Samo ako idete sa vrha na vrh moći ćete da pronađete abzajl liniju. U jaruzi još uvek postoji stara sajla, koja se u većini delova ne može upotrebljavati, međutim sada postoje boltovi pa za njom i nema potrebe. Nakon završenog abzajla prolazimo kroz izuzetno težak teren, oštre stene gde je potrebno pažljivo kretanje. U šumi se priključujemo planinarskoj stazi koju pratimo do samog kampa. Kretali smo se efikasno i bez pauze, ipak mrak nas je uhvatio u poslednjem delu staze, oko 40 min pre nego što smo stigli u kamp. Od vrha do kampa nam je sa svim lutanjima, dvoumljenjem i brzim i efikasnim kretanjem trebalo 3 sata. Na Veležu ne postoji lako i blizu. Teško je, nepristupačno i neodoljivo. 
U kampu nas čeka puno ljudi, logorska vatra i Petar i Frano od kojih jedva čekamo da čujemo utiske iz smera. Ušli su u Sekretarski smer koji je ocenjen sa IV+. Kažu da je penjanje na samom početku bilo dosta teže što ih je malo zbunilo, ali onda su se našli ispod previsa koji je trebalo preći. Po skici su na dobrom putu, ali ocena nije ona napisana. Penjali su sporo i svhatili da bi tim tempom bili na vrhu kasno te da bi ih mrak uhvatio već pri abzajlu. Odlučuju da se vrate, pametno. 
Nakon pažljivog proučavanja vodiča Miloš i ja se odlučujemo za smer Kaminska diretisima, a oni za smer Prenesečenja(slovenački Iznenađenje).
Pod smerom smo već u 9h, hladno je i pažljivo ulazim u prvu dužinu.
Kaminska diretisima,levo

 Mogućnosti postavke međuosiguranja su male, prsti su mi ledeno hladni, a smer deluje mnogo teži od ocene V. Nije u pitanju pravi kamin, već pukotina koja je kao zalepljena za ploču. Penje se po ploči, uz povremeno oslanjanje sa strane i ponekad ulazak u kamin, ako je dovoljno širok. Smer je konstantno težak i sigurna sam da bismo sporo napredovali. Nismo spremni da ponovo silazimo po mraku i izuzetno teškom terenu. Odlučujemo se za abzajl i vraćanje na leto. Čini se da su ocene u vodiču malo potcenjene, te je potrebno biti obazriv pri izboru smera. 75% smerova iz vodiča nisu nikada ponovo popeti ili imaju samo jedno ponavljanje. Radi se o vrlo ozbiljnom penjalištu sa teškim pristupom, penjanjem i silazom. Mesto je fantastično, 13km duga barijera i visoka od 200-400m, čvrsta stena. Vodič je detaljan i precizan. Ekipa koja je organizovala kamp "Srce Veleža" je uradila fenomenalnu stvar, jer su markirali staze i sada nam je svima planina pristupačnija. Divlja,a ne neosvojiva.
To je ono čemu težim i što izaziva.



Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam...

Zaboravljeni smerovi Gornjačke klisure

 Gornjačka klisura nalazi se u istočnoj Srbiji, u oblasti Homolja. Duga je oko 16km, a njene stene alpinisti koriste kao penjački poligon. Svojom konfiguracijom Gornjak zaista predstavlja idealno mesto za trening i vežbu; stena je uglavnom dobrog kvaliteta, pristupi su laki i brzi pa se za jedan dan može povezati više smerova što predstavlja odličnu pripremu za veliku stenu.  Ipak, koliko god dobra donosi penjanje u stenama Gornjačke klisure ponekad, ako se zanesemo, može nam dati lažni osećaj upenjanosti, brzine i efikasnosti. Većina smerova je takve konfiguracije da je samo jedan cug težak i zahtevan dok se ostali relativno lako prolaze. To nam daje osećaj samopouzdanja koji u velikim, težim stenama i te kako biva poljuljan. Već u Sićevu je priča skroz drugačija; teški cugovi su konstantni i naporni, a zamislite tek stenu od 500+ metara visine. Treba dobro razumeti sve prednosti i mane pojedinog penjališta, da bismo bili u mogućnosti da pravilno procenimo svoje sposobnosti u...

Alpinistički dragulj- Romanija

Na Romaniji sam sa Lazom popela svoj prvi alpinistički smer, Centralni brid. Još uvek rado prepričava anegdotu kada me je nakon ispenjanog smera pitao kako mi se čini alpinizam, a ja odgovorila dosadno, da je sve mogao da očekuje na svetu sem takvog odgovora. A meni je stvarno  tada bilo dosadno, mlada i sportski penjač u vrhunskoj formi tragala sam za teškim pokretima i sitnim hvatovima. Toga nije bilo, ali moram priznati da me je zaintrigiralo kada mi je Laza rekao "ti ćeš sigurno biti alpinista". Iz poverenja, ali i želje da otkrijem da li će se to stvarno desiti prihvatala sam njegove predloge da penjemo još neke smerove. Drugi smer koji smo penjali bio je Okomiti i tu mi se alpinizam učinio težak. Nakon toga sam uz Lazino mentorstvo nastavila da istražujem i sva penjačka, alpinistička i životna iskustva dovela su me ovde gde jesam. Romanija sa svojim fenomenalnim ambijentom i atraktivnim, teškim smerovima  i danas je za mene interesantni alpinistički poligon. Sezon...