Пређи на главни садржај

Alpinistički dragulj- Romanija

Na Romaniji sam sa Lazom popela svoj prvi alpinistički smer, Centralni brid. Još uvek rado prepričava anegdotu kada me je nakon ispenjanog smera pitao kako mi se čini alpinizam, a ja odgovorila dosadno, da je sve mogao da očekuje na svetu sem takvog odgovora. A meni je stvarno  tada bilo dosadno, mlada i sportski penjač u vrhunskoj formi tragala sam za teškim pokretima i sitnim hvatovima. Toga nije bilo, ali moram priznati da me je zaintrigiralo kada mi je Laza rekao "ti ćeš sigurno biti alpinista". Iz poverenja, ali i želje da otkrijem da li će se to stvarno desiti prihvatala sam njegove predloge da penjemo još neke smerove. Drugi smer koji smo penjali bio je Okomiti i tu mi se alpinizam učinio težak. Nakon toga sam uz Lazino mentorstvo nastavila da istražujem i sva penjačka, alpinistička i životna iskustva dovela su me ovde gde jesam.

Romanija sa svojim fenomenalnim ambijentom i atraktivnim, teškim smerovima  i danas je za mene interesantni alpinistički poligon. Sezonu penjanja smo, pritisnuti okolnostima na neko vreme pauzirali i zato je bila odlična prilika da posetimo ovo penjalište sa kratkim smerovima i lakim pristupom. 

Za Romaniju postoji Alpinistički vodič (autori Edin Durmo i Slobodan Žalica) koji je izdat krajem osamdesetih godina. Neki smerovi su nakon toga popeti slobodno te je ocena promenjena i to treba uzeti u obzir prilikom planiranja uspona. Link za vodič - ovde
Poslednjih godina, popeto je još novih smerova, a informacije o istim mogu se naći u postu alpiniste iz BiH Admira Andelića, poznatiji kao Tomba - ovde. 

Prvi dan smo penjali Vjetreni smer, koji je na ključnim mestima, u prvoj dužini opremljen sa dva bolta. Lepi pokreti i čvrsta stena bili su pravi užitak nakon dugo vremena pauze. U drugom cugu smo pre ulaska u detalj ostavili još jedan klin (pored onog u detalju), koji je siguran. Nakon dve dužine smer se spaja sa Centralnim bridom. Ocena je V+, a dug je 160m.

Posle dobrog penjanja potreban je i dobar odmor. Kamp smo postavili na Novakovoj njivi koja se nalazi na svega 15ak minuta hoda od stene. Novakova njiva je nestvarno zelena livada u sred guste četinarske šume i prava je oaza mira. Tu postoji i brvnara gde se može smestiti do 5 ljudi u slučaju potrebe. Na 15 minuta hoda od livade je i izvor Novakovo vrelo pa je lokacija idealna za kamp. 

Novakova njiva, foto Miloš Milanović

Drugi dan, nakon pažljivog posmatranja vodiča odlučujemo se za Tajanov smer, koji je ocenjen sa V+, 100m. Smer je ispenjan `79 godine; tih godina je najteža poznata ocena bila VI i to se smatralo granicom ljudskih mogućnosti. Ne očekujemo lako penjanje, ali obzirom da je smer popet slobodno i ima više ponavljanja verujemo da to možemo. 
Prvi cug počinje vertikalnim žljebom koji u nekim momentima zahteva kaminsko penjanje, ocena je konsantna, a od međusoguranja su najbolji čokovi i frendovi.

Miloš na početku prvog cuga, Tajanov smer

Dalje nastavlja u levo preko travnatih ploča u zajedu gde se nalazi jedan stari klin. Za međusoguranja najbolji su klinovi i tu smo ostavili dva dobra, tako da ih sada ima ukupno tri u ključnom delu. Penjanje je dosta teže nego što smo očekivali, a štand je na travnatoj polici odakle smer nastavlja u desno, a potom na rub stene.
Pogled na drugi cug sa štanda, foto Miloš Milanović

Na samom početku drugog cuga i pre izlaska na rub je takođe zahtevno penjanje. 

Pogled sa vrha je, kao i uvek neprocenjiv.
Lepote Romanije

Složili smo da je ocena smera konstantno VI, a u detaljima i VI+, noge su na trenju, hvat je za krimpove, a ima mnogo prelazaka preko obraslih polica sa nesigurnim hvatovima.

Nakon popetog smera sišli smo stazom koja vodi vrhom stene direktno do Novakovog polja, pokupili ostatak stvari i krenuli nazad ka polaznoj tački.

Krenuli smo nazad, a već razmišljamo o povratku. Bude se želje i razmišljanja o mogućnostima dok punimo pluća čistim planinskim vazduhom. Pluća vazduhom, a glavu uspomenama koje su kao slamka spasa u gradskoj gužvi, užurbanosti i haosu. Lepo je kad čovek ima čemu da se vraća, a planine i nova iskustva nas čekaju.

Nadam se da će informacije o steni, kampu i smerovima biti podstrek i inspiracija za neka nova penjanja!

Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr