Пређи на главни садржај

Stenama Bosne i Hercegovine

Već dugo se rečniku naše okoline  moje "idem na odmor" tumači kao "oni nisu normalni, večito po nekim planinama, tako se zamaraju?!". Ipak, različito tumačenje istog pojma je prihvatljivo, čak i poželjno. Zamislite kada bi nekog ko voli izležavanje na plaži i izlaske svako veče poslali na moj odmor, ili obrnuto. Zato, živele različitosti i uživali svi mi u njima, jer odmor je sve ono što nas kad se vratimo čini spremnijim za radne obaveze, ma kako mi fizički umorni bili.
Sreća je da u regionu ne nedostaje materijala za odmor, pa smo planirali penjanje na Izgoreloj Grudi, Blagaju i Veležu. Nakon proveravanja vremenske prognoze Blagaj je odmah ispao iz kombinacije, nema dovoljno lepih dana, hoćemo da budemo u planini što više.
Prva stanica bila nam je sada već poznata stena Izgorele Grude na planini Prenj. Mahir nas vozi do kraja makadamskog puta, a zatim nastavljamo peške do pod stenu. Na početku staze čekaju nas slatke maline i poneka jagoda, hvala za slatku dobrodošlicu veličanstveni Prenju! Do ulaska u šumu je visoka trava, ali uspevamo nekako da se orijentišemo. 
 Trebalo nam je sat vremena do bivak mesta i po dolasku odmah postavljamo kamp. Spremamo večeru i pakujemo opremu za ujutro. Noć je bila topla i prijatna za spavanje.

Priprema bivaka pod stenom Izgorele Grude
Penjemo Dijagonalni smer, čije prvi tri dužine idu po liniji abzajla. Zatim ide deo hodanja, pa onda opet ulazimo u stenu i penjemo do kamina. Do ulaska u kamin ima tri puna cuga penjanja. Teren je dosta širok i treba naći najbolju putanju. Srećna sam jer smo naišli na stare klinove koji ukazuju da smo na pravom putu. Visina stene je 500m, a penjanja ima oko 700m. Pravi alpinistički uspon.
Smerovi u steni Izgorele Grude, skice autora Bojan Pollak 

Dužina u kaminu je zahtevna, a sem toga nema značajnih težina u penjanju. Kamin smo popeli u dva cuga, mada je moguće spojiti ga u jedan. Detalji su teški, kamin je uzak i bez mnogo dobrih hvatova.
Prvi detalj u kaminu

Iako nemam puno iskustva u penjanju kamina, rekla bih da su detalji ocene minimum VI+. U detaljima se nalaze klinovi prvih penjača, a jedan klin smo i mi ostavili po izlasku iz prvog detalja. Sem ovih detalja težina je konstanta ocene V+. 
Kao i u svakoj velikoj steni, imperativ je kretati se brzo i efikasno. Nema izgovora, nema oklevanja, samo sigurno i brzo savladavati vertikalne metre. Svi mogu da savladaju stenu, a u brzini i sigurnosti se ogleda razlika između prosečnih i vrhunskih, to je mera kvaliteta. U tom kontinuumu (prosečni-vrhunski) egzistiramo, nekad bliže jednoj a nekad drugoj tački, težeći da idemo ka desnoj. Za napredak treba puno uloženog vremena, truda i žrtve. U suočavanju sa velikom stenom nema laži i prevare, dalje može samo onaj ko uspe da prevaziđe sebe.

Nakon kamina ide još jedan pun cug do izlaska na kleke. Tu se čini da je kraj smera, ali potrebno je ići desno na očigledan steber i pronaći najlakši izlaz na rub stene(1 cug). Mi smo penjali sa desne strane stebera, eksponirana dužina čvrste stene ocene IV.
Sa vrha, nakon upisivanja u knjigu, odmah krećemo u silazak. Dobro poznata jaruga i kleke koje traže maksimalan oprez.
Silazimo umorni i odlučujemo da prespavamo još jednu noć u bivaku.

Sutradan peške silazimo skroz do sela Ravna za šta nam je trebalo 4 sata hodanja sa teškim rančevima. Odličan trening.
Posle osveženja u zeleno-plavoj vodi Neretve, preko Mostara i Nevesinja stižemo na Velež.
Posmatranje vodiča u kampu, u pozadini stene Veleža
Velež nas je opčinio još pri prvoj poseti, pa sa nestrpljenjem očekujemo da ponovo penjemo tu. Do mesta za kamp, koje se nalazi pored šumarske kuće, ne može se doći kolima jer postoji rampa. Ovim delom upravlja šumarko gazdinstvo Botin pa je svaku veću grupu neophodno najaviti. Od rampe do mesta za kamp ima oko 2km.
Postavili smo šator, spakovali opremu za sutra, večerali i bezbrižno zaspali.
Probudili smo se u 5 ujutru, spremni da krenemo, ali pored toga što je srce govorilo da, telo i mozak su rekli ne. Nisam bila spremna za još jedan ekstremni napor. Pri samoj pomisli na pristup, penjanje smera, a onda na kraju dugotrajan i težak silaz osećala sam umor. Laza me je davno naučio da je bolje pogrešiti u nameri da ne krenemo na uspon, nego da krenemo. Ako se bez motivacije uputimo u smer kod prvog problema, usled umora i pada koncentracije sistem se ruši kao domine i neželjeni efekti su brojni.
Dan u kampu proveli smo bezbrižno i opušteno. Priznajem da me je pomalo mučila griža savest zbog odluke, jer šta ako je ovo poslednji lep dan, a mi ga nismo iskoristili. Šta ako bi sve prošlo ok, a ja se nisam usudila da krenem. Upletena u klupko različitih "šta ako" scenarija borila sam se da prekinem tok misli i vratim se u sadašnjost. U sadašnjosti sam umorna i nespremna za nov izazov, treba mi odmor kako bih opet bila spremna za podvig. Uprkos raznovrsnim slikama o sebi kojima robujemo, često nametnutim od strane drugih, uvek je dobro duboko oslušnuti sebe. Tu se krije adekvatan odgovor na naše potrebe, i ma koliko se činio kukavički, sulud ili glup, uvek je ispravan.
Sledeće jutro krećemo sveži i za dva sata hoda već smo pod ulazom u smer. Opremamo se i oko pola 9 krećemo sa penjanjem. Prvi cug vodi po jaruzi i penjanje nije teško.
Miloš u prvom cugu
 Druga dužina je zanimljiva, previs sa dobrim hvatovima i dosta klinova prvih penjača koji su dobra međuosiguranja, konstantno penjanje ocene V+.
Katarina pred ulazom u detalj, druga dužina
Nakon izlaska iz previsa  potrebno je ići blago u desno i na polici napraviti štand. Zatim popeti jedan kratak cug do sledeće police,  odakle se nastavlja sistemom kamina i žljebova logično nagore. Smer prati logičnu liniji, a skica i opis su detaljni te nema problema oko penjanja. U kaminu smo naišli na nekoliko starih omči i prusika. Na dva ili tri mesta u kaminu potrebno je preći preko previsa, ali sem toga penjanje nije teško.  Na sredini smera čeka nas ono po čemu je isti i imenovan, Presenečenja (na slovenačkom Iznenađenje). Ogromni ponor, duboka jama čiji se kraj ne sagledava. Iz nje se čuju ptice, izbija hladnoća a štand se nalazi na malom zaglavljenom kamenu na samom rubu jaruge, priroda je pravo čudo!
Iznad jame
Oblaci iznad nas sve vreme prete, ali penjemo brzo i ne gubimo vreme. Nadamo se da će nas kiša poštedeti. Nakon jame potrebno je preći na zid levo i penjati pravo na gore, najlakšim putem, a potom se nailazi na drugi detalj smera, previs ocene V+. Ova deonica je kratka, a posle toga nastavlja se lakše penjanje. Skicu i opis je lako pratiti, nema orijentacijskih problema.
Smer je dužine oko 500m, a popeli smo ga za 6 i po sati.  Konstantniji je od Dijagonalnog i penjački zahtevniji, iako je sam kamin u pomenutom smeru teži.
Na vrhu barijere idemo desno i ovaj put bez problema pronalazimo abzajl liniju. Pažljivo se spuštamo i u kamp stižemo pre mraka. Srećni smo zbog te činjenice, iako  smo očekivali takav razvoj događaja.
Dva duga smera u kratkom periodu su nas umorila i ponovo istakla značaj motivacije i dobre pripreme, fizičke i psihičke za bezbedan boravak u planini. Planirani trenažni proces je  osnova svega i dokle god ovo ne bude široko prihvaćeno i primenjivano nema napretka. U našem području, sve se svodi na lične ambicije bez organizovanog tima i plana, pa u svetlu toga dolaze i rezultati- idividualna uspešna iskakanja  koje ostatak ne može da prati. Kada svi budemo trenirali i počeli da penjemo u velikim stenama, desiće se i šansa za razvoj. Do tada, hajde da vredno treniramo, planiramo i sarađujemo!
Dan nakon penjanja vreme je drastično počelo da se menja, a u okolini Mostara zadesilo nas je nevreme. Sreća da nismo bili u steni i da su nas sve dobre odluke i iskustvo doveli tu gde jesmo, bezbedni van planine. 

  

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr