Пређи на главни садржај

Gornjački ego trip

Zima je bila idealna za turno skijanje i za to smo je iskoristili. Vikendi na Velikom Vranu, Visočici, Prenju, Bjelašnici i Durmitoru brzo su prošli, a mi smo postali bogatiji za nova turno iskustva. Miloš je uspeo da ostvari možda najvredniji lični rezultat usponom i turno spustom sa vrha Lupoglav (2102m) na planini Prenj. Ovo je jedan od vrhova koji se zbog svoje zahtevnosti, nepristupačnosti i surovosti retko pohodi u zimskim uslovima. 

Nakon aktivne zimske sezone puni poleta, a po malo i setni zbog završetka započinjemo predstojeću letnju.

 Ego trip - smer zanimljivog naziva koji su u centralnoj steni Malog Vukana prvenstveno penjali Nikola Dobrijević i Tanja Janković. Smer je ispenjan u avgustu prošle godine i nije mi poznato da ima ponavljanja. Prvi penjači su ga opisali kao izuzetno psihički napornog sa krtom stenom. Linija je zanimljiva i svaka čast autorima što su je uočili i naravno što su smer uspešno popeli.

Smer se nalazi 70ak metara levo od bivaka, a mi smo pristupili tako što smo ispenjali greben Krša, nastavili dalje ka centralnoj steni, a zatim se jarugom spustili do smera. Spust jarugom je pomalo zarastao, ali postoje strelice koje vam pokazuju putanju. Kada se izađe iz jaruge treba ići u levo ka smeru kroz gusto rastinje. Ta deonica je kratka, a pod smerom je lepo mesto za stajanje. 

Sve vreme tokom pristupa smo imali odličan pogled na smer te smo više puta razmatrali liniju uspona.


Levi deo centralne stene Malog Vukana


 Kada sam stala ispod istog moram priznati da mi je izgledalo lako, penjački lako. Ipak, stene je žuto- braon boje i ni malo ne uliva poverenje. Jedna velika ljuska, na početku smera, ozbiljno preti da padne i treba je izbegavati. Prvi cug se proteže blago položenim terenom sa solidnim hvatovima i gazovima do pod veliki plafon. Pre plafona potrebno je prečiti u levo (ključni detalj smer), a zatim ući u zanimljiv procep, pukotinu i njome nastaviti do prvog štanda.

Miloš pred detaljem prvog cuga

U prvom delu prvog cuga moguće je postaviti solidna međuosiguranja. Glavni problem je na ključnom mestu smera. Detalj je prelazak preko trbuha od naslaganog kamenja i ulazak u procep. Miloš je tu proveo dosta vremena razmatrajući opcije. Tradicionalno penjanje i njegove čari. . . stavlja nas u razne situacije, koje ako prevaziđemo uspešno idemo ka ostvarivanju cilja. Strpljenje, snaga, izdržljivost  i hrabrost su pogon koji nas gura napred. Kao i u životu, potrebno je uhvatiti pravu stvar i na nju se osloniti. 

Pred detalj smo ostavili siguran klin koji će mnogo značiti narednim ponavljačima smera. Značio je i nama. Važna stvar je činjenica da je detalj nemoguće popeti sa rancem. Procep je uzak, toliko da čak i oprema na pojasu ometa kretanje. 

Zanimljiv je različit način prelaska istog detalja; u prvom delu, pred ulazak u procep mora se biti maksimalno pažljiv, precizan i odmeren da se ne bi odlomio neki kamen koji ne treba. Pre ulaska u procep i u njemu potrebno je angažovati svu snagu i čvrsto se odupirati od stenu da bi uspešno prošli deonicu. Lepota suprotnosti. 

Nakon žestoke borbe u procepu stiže olakšanje u vidu prvog štanda. Štand se nalazi u steni. sa leve strane velikog kamenog zuba koji je potencijalno nebezbedan. Štand je opremljen klinovima prvih penjača. 

Kratak rezime prvog cuga: na početku zanimljivo penjanje po blago oborenim pločama sa dobrim hvatovima (ocena V), ključan detalj smera sa velikim i klimavim naslaganim kamenjem, prelazak preko trbuha (VI), ulaz u procep i izvlačenje iz istog. Da ključni detalj nije tako krt penjanje ne bi bilo teže od ocene V (eventualno V+). U trenutnim uslovima nudi psihološki naporno penjanje.

Izlazak iz procepa

Pogled na procep sa prvog štanda 


Nakon prvog štanda penjanje se nastavlja prečkom u desno koja nije teška, ali prelazi preko kratke deonice naslanog kamenja.

Prvi štand 


Prečke su uvek posebno izazovne i zanimljive. Nakon 15ak metara prečke pravim štand, jer  dalje smer nastvlja na gore. Od prečke smer nastavlja sistemom ploča, levo i desno u odnosu na smer Prvomajski. Treći cug je lepo penjanje sa čvrstom stenom i zanimljivim pokretima. 

Smer je visine oko 60 metara, ali dužina penjanja je sigurno između 80 i 90 metara. 

Nakon ispenjanog smera stazom smo se vratili do parkinga kod izvora Četiri lule, odakle smo i pošli. 

Topao i produktivan dan u Gornjačkoj klisuri. Lep početak letnje penjačke sezone. 



Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr