Пређи на главни садржај

Kamniški smer, Izgorela gruda

 Posle svakog vrednog i zahtevnog uspona teško je sabrati utiske. Odlazak na Prenj i penjanje u steni Izgorele grude postao je svojevrsni ritual za našu navezu, obzirom da svake godine odlazimo tamo minimum jednom. Posebna su osećanja prisutna kada se odlazi na ovako, u svakom pogledu, jedinstveno mesto. Malo straha, uzbuđenja i radosti uz puno vere da će sve proteći onako kako treba u steni koju nazivaju bosanski El Capiten.

Ovog puta, odlazak na Prenj  dobio je još jednu dimenziju, a to je otkrivanje lepote i veličanstvenosti  nekolicini hrabrih alpinista iz Srbije. Sa nama su na put krenuli Nikola Đurić, treći penjač u našoj navezi i odvojena naveza Vlado i Marija Pajić. 

Vlado i Marija penjali su pravi klasik, idealan za upoznavanje stene i terena, Bosanski smer. Mi smo se odlučili za Kamniški smer, prvenstveno popet 1982. godine od strane slovenačkih alpinista Bojan Pollak i Marijan Kaker, nakon čak dva pokušaja penjanja smera. Iste godine prvo ponavljanje smera izveli su bosanski alpinisti Dragan Ilić i Boris Kovačević, a 7 godina kasnije drugo ponavljanje smera, ujedno i prvo zimsko ponavljanje uradili su  hrvatski alpinisti Stipe Božić i Edo Retelj. O popularnosti i značaju stene govori činjenica da su alpinisti svih okolnih država upravo tu vršili značajne uspone koji su vredni divljenja, bili tad i ostali do današnjeg dana. Smer je ocenjen V-VI, A1, A2 / III, a visina stene je 500m. Uspon je opisan kao tehnički i kondiciono zahtevan, ali bez orijentacijskih problema. Opis smera pronašli smo u knjizi "Velike stijene u planinama BiH", autora Slobodan Žalica i Petar Hilčišin izdatoj 2012. godine, izdavač je Planinarski savez Bosne i Hercegovine. U ovom planinarsko-penjačkom vodiču mogu se pronaći informacije o stenama Cetine, Izgorele grude (Prenj), Velikog kuka i Mezića stenama (Čvrsnica).

Vrlo precizan i tačan šematski prikaz smera uradio je jedan od prvih penjača, Bojan Pollak, a foto skicu smera sa originalnom i Zgrešnom varijantom dobili smo od Tombe. 

Crvena linija- Kamniška smer, crna- Zgrešna varijanta, autor Admir Andelić- Tomba

Pored opisa i skice imali smo informacije novijeg datuma od Tombe, koji je sa Aldinom popeo smer i uradio prvenstvenu varijantu (nazvali su je Zgrešna varijanta) pre tri godine. Smer su ponovili tehnički, ali nam je Tomba skrenuo pažnju da je slobodno penjanje apsolutno moguće. To nas je inspirisalo da upravo to i pokušamo. Ovo je prvi smer u koji ulazim, a da ne znam da ga je neko slobodno popeo. Moram priznati da nisam znala šta da očekujem pa je zbog toga strah bio prisutan, kao i velika želja da savladamo prvenstveno sebe, a onda i smer. Činjenica da ćemo ga penjati sa Nikolom, koji je iskusan i odličan penjač mi uliva poverenje i malo olakšava muku jer mi je sve vreme u glavi parola da smo zajedno jači. Pravimo taktiku vođstva i  sa prvim svitanjem ulazimo u smer. 

Prvi deo smera nam je dobro poznat, obzirom da deli nekoliko početnih cugova sa Dijagonalnim koji smo penjali prošle godine. Penjanje nije teško (do IV+), ali je teren nezgodan, pun trave i sipara. Ipak, brzo dolazimo do dela gde se smerovi razdvajaju. Do težina Kamniškog smera stiže se preko izrazitog žljeba koji vodi desno gore, a nakon toga udesno do nagnutog drveća. Kod nagnutog drveća, na jednom pravom, moguće je napraviti štand, a zatim je potrebno ići pravo gore do bora i po neizrazitom žljebu do gredine nad kojom je vertikalna stena. Tu počinju težine koje ne popuštaju do izlaska iz smera. 

Na ulazu u težine


Žljebom nastaviti pravo gore 10ak metara do police pod previsom. Po polici treba ići u desno do pondožja širokog kamina. Potrebno je penjati pločastim terenom levo od desnog kamina. U opisu stoji da treba penjati kamin, međutim stari klinovi se nalaze na levoj ploči. Pokreti su lepi, stena je čvrsta i penjanje je pravo uživanje. Nakon prolaska kamina, odnosno izlaska iz ploča, potrebno je ići levo do police sa klekama. Tu napraviti štand, a onda počinje prvi tehnički detalj. Sa štanda dva, tri metra u levo pa se popeti na kosu policu sa puno sipara i njom u desno do pod trbuh. Pravo preko trbuha (malog plafona), gde se nalazi jedan stari klin, a mi smo dodali još jedan siguran, malo na desno u čvrsti žljeb. Detalj prelaska preko trbuha je težak i nazgodan (oko VII) jer ima nekoliko krušljivih blokova, a noge je potrebno podići visoko. 

Miloš nakon prvog tehničkog detalja

Težina se nastavlja ulaskom u žljeb gde je potrebno preko čvrstih ploča i sloperastih hvatova penjati pravo na gore. Mesta za međuosiguranja su solidna, ali su oslonci za noge nezgodni jer se non stop gazi trenje. Kad se više ne može nastaviti gore, potrebno je preći iz desnog u levi žljeb. Napraviti štand u podnožju levog žljeba. Tu je travnata polica sa plitkom rupom u steni. 

Na ovom štandu napravili smo zamenu vođstva, te nakon Miloša dalje nastavlja Džoni. Sve vreme smo fokusirani, penjanje ne ostavlja mesta za opuštanje. Levi žljeb nudi lepo, čvrsto i srednje teško penjanje (V+/VI). Nakon žljeba potrebno je ići desno na neizrazito rame. Tu napraviti još jedan štand, a potom neizrazitim žljebom gore i sve vreme blago u levo. Ovaj cug je bio najstresniji do sad, teško penjanje na krušljivoj steni. 

Džoni u vođstvu najstresnijeg cuga

Džoni sigurno vodi uz dobra međuosiguranja. Teško mi je da opišem stil penjanja, sve vreme se prelazi preko trbuha, a težina je konstantna (oko VII-/VII). Naizgled penjanje deluje jednostavno, ali kad kreneš na gore shvatiš da uopšte nije tako. Kretanje mora biti oprezno i odmereno, a opet dovoljno agresivno da se stena uspešno savlada. Tu nema mesta za mnogo premišljanja, jer se tako samo gubi vreme. Stvar je jednostavno komplikovana, idi ili nemoj. Lako je reći, ali ne baš tako lako primeniti. 

Nakon ove dužine sledi prečnica u levo do pod previsnu zajedu kojom pravo na gore do štanda (2 klina). Nakon toga penjanje nastavlja žljebom/pukotinom (1 klin).

Džoni na ulasku u previsnu zajedu

Pukotinom desetak metara naviše, te desno na policu, pa opet nekoliko metara pločama gore (2 klina) te nazad u pukotinu do njenog kraja i  travnate police levo pod kaminom i pločama.

Pločama levo od kamina, gde se nalaze stari klinovi, pa potom na vrhu ploča desno neizrazitom policom, iza ugla pod ploče. Tu napraviti štand, jer je lomljenje užeta veliko, a detalj na ploči tek sledi. 

Ploča je sa sitnim hvatovima, ali sa nekoliko dobrih postavki malih čokova. Ponovo se gazi trenje i nakon svih teških cugova ovo je pravi izazov popeti. Sada sam ja preuzela vođstvo, pa uz malo razgovora sa samom sobom uspevam slobodno da prođem sve detalje i ponovo uđem u kamin. U ovom cugu postoje dva stara klina. Penjanje u kaminu je vrlo zanimljivo, ne preterano teško (V), sa čvrstim hvatovima. Zapravo se penje leva ploča i međuosiguranja su solidna. Nakon izlaska iz kamina napraviti štand na polici pa potom kroz kamin policom do pod žljeb sa čije su desne strane ploče. 

Pretposlednji cug smera, poslednji cug težina

Ovaj cug penjati po žljebu i pločama kombinovano do vrha, pa potom malo prečiti u desno.

Težine traju do samog kraja. Poslednji cug vodi krušljivim razuđenim pločastim terenom sa travom i po nekom klekom. Ovde treba biti naročito oprezan, a poželjno je da prvi penjač ne bude direktno iznad druga dva, potencijalni odroni kamena su izvesni, što zbog subjektivnih, ali i objektivnih faktora. 

Na vrhu se upisujemo u knjigu posetilaca i umorni krećemo u potragu za bivakom. 

Zadovoljni i umorni, u povratku sa vrha Izgorele grude


Penjanje nam je oduzelo dosta energije, ostali smo sa malo vode, pa obzirom da ubrzo pada mrak odlučujemo se da napravimo bivak na vrhu. Našli smo zaklonjeno mesto i prikupili drva za vatru. Zadovoljni smo što smo uspešno popeli smer, ali svesni da uspon još uvek nije u potpunosti završen. Biće kada se spustimo do polazne tačke. 

Noć je protekla mirno, nakon malo razgovora brzo smo utonuli u san, nije bilo puno mesta za razmišljanje. Sutra smo sa svitanjem krenuli u spust. Dobro poznata staza koja vodi silaznom jarugom, klekama i abzajlima do podnožja stene.

U bivaku radosno razmenjujemo utiske sa Vladom i Marijom koji su oduševljeni stenom i penjanjem. Svaka im čast na hrabrosti da probaju nešto novo, volji i želji, motivaciji i vremenu koje su uložili u treninge i pripreme. Retke su naveze koje stalno napreduju, a oni to zaista jesu. 

Nakon razmišljanja i sabiranja utiska moram da izrazim svoje neslaganje sa prvim penjačima u pogledu činjenice da smer nije orijentacijski zahtevan. Smer prati sistem kamina i žljebova, pretpostavljam da je to najlakši put u tom delu stene, ali je potrebno biti vrlo pažljiv prilikom praćenja originalne linije smera. Na mnogo mesta ima prelazaka iz leva u desno i obrnuto, pa ako brzeljamo, te ne pratimo pažljivo skicu i opis vrlo lako se može desiti da odemo van smera, bez mogućnosti kasnijeg povratka.

Smer jeste tehnički i kondiciono zahtevan, te je penjanje u trojnoj navezi bio pun pogodak. U svakom momentu neko je bio svež da vodi, pa je teret raspoređen na sve članove naveze. Lepa linija, konstantno i teško penjanje sa dovoljno stresnih dužina. Mislim da mi je najteže od svega bilo to što nismo znali šta da očekujemo. Ali to je čar i usud tradicionalnog penjanja i alpinizma.

Kada smo evaluirali uspon svi smo se složili u jednom, bilo nam je teško, a ocenjivanje je vrlo subjektivna i od situacije zavisna varijabla. Ipak, nekako smo se našli oko ocene VII, kojom smo ocenili sve deonice koji su prvi penjači penjali tehnički i ocenili VI A2. Deonice koje su penjali slobodno danas nose ocenu od VI do VI+. 

Sjajan uspon koji nam je doneo novo penjačko iskustvo i otvorio novo poglavlje penjanja sa puno mogućnosti za dalji razvoj. 

P.S. Fotke su delo svih članova naveze, Nikole, Miloša  i mene.

Коментари

  1. Bravo za uspon i hvala za divnu priču i detaljan opis smjera. Uživanje je pratiti vaš uspon kroz ovaj opis.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na čestitkama i na podršci. Lepo je pisati kad znaš da neko to zaista čita :)

      Избриши
  2. Hvala na opisu, a pre svega što si podelila tvoje misli i zebnje - to ima tek posebnu vrednost!

    ОдговориИзбриши
  3. Nema na čemu, bilo mi je zadovoljstvo. Proživljeno iskustvo je značajnije ako se podeli, tad ima širu upotrebnu vrednost. :)

    ОдговориИзбриши
  4. Lep tekst. To oko orjentacije je stvar percepcije. Sad se mahom penju boltovani smerovi i to se ne vezba. Ne gleda se mnogo stena. Ne odnosi se to na vas koji imate ozbiljno iskustvo nego upste na jedno kolektivno, generacijsko stanje. I to je tako pa je tako. Ja od kako se ponavio gps ne bih mogao da ponovim bez njega vecinu plani arskih tura koje sam napravio sa njim. A ranije, gde jednom prodjem tu vise nisam mogao da promasim ni u mraku ni u magli. U svakom slucaju odlicno. Sustinu ste pogodili. Oslobodili smer koju je Polak ocenio sa A2. A Boki je bio nezgodan igrac. Uopste svi oni u Kamniku su pomalo ludi. Ja sam ovde vec mesec dana i samo se iscudjavam.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr