Пређи на главни садржај

TT = Treskavica turno

Zimsku sezonu otvorili smo sredinom decembra na Treskavici, Bosna i Hercegovina. Treskavica je najviša sarajevska planina i za samo 300m niža od najviše planine Bosne i Hercegovine; pripada masivu Dinarskih planina. Pored atraktivnih planinskih vrhova među ljubiteljima prirode popularna je zbog brojnih nestvarnih jezera, većinom glacijalnog porekla. Ovu akciju organizovao je Planinarski klub Gučevo iz Loznice, a Miloš i ja smo se sa zadovoljstvom pridružili. 

Akciju započinjemo u subotu popodne u selu Turovi (opština Trnovo), koje se nalazi samo nekoliko kilometara udaljeno od glavnog magistralnog puta Sarajevo - Foča. Automobile smo ostavili na kraju sela, u blizini koša koji se nalazi pored puta, a pravljenje parking mesta (čišćenje snega) nas je na samom startu dobro zagrejalo. 

Vlado, Miloš i ja krećemo turno skijama, a ostatak grupe (7 članova) na čelu sa Marijom peške. Očekujemo da nam se pridruže vođa uspona, Igor Milošev, takođe na skijama i njegova lepša polovina Jelena koja će ići peške. Uputili smo se ka planinarskom domu "Radovan Bjelica" koji se nalazi na 1260m nadmorkse visine i oko 6km udaljen od puta. Krenuli smo kasno popodne, pa je već nakon otprilike 40 minuta hoda pao mrak. Temperatura je bila prijatna i kretali smo se ujednačenim tempom. Bio je to prvi put na turno skijama ove sezone, pa se moja stara muka oko podešavanja pancerica ponovo stidljivo počela javljati. Nekoliko puta sam stajala kako bih popustila i dotegla cipele, a sve radi prevencije stvaranja žuljeva. Znam da bi oni onemogućili ili makar znatno otežali sutrašnji uspon na vrh. 

Cilj nam je bio najviši vrh Treskavice (2086m) koji ima tri naziva: Đokin toranj (po limenom tornju, koji je kao sklonište izgradio planinar i arhitekta Đoko Petrović i od koga su do danas ostala samo vrata), Paklijaš (zbog surovosti i nepristupačnosti terena) ili Mala ćaba (kaba, kako su ga nazvali meštani iz podnožja, koji su ga posećivali iz religijskih razloga). 

U dobrom raspoloženju, za oko 2 sata stigli smo do prvog cilja. U domu su nas sačekali ljubazni domaćini, pa se nakon upoznavanja i kratkog raspremanja smeštamo u sobe. Umorni od puta, ali i hodanja ne uspevamo da odolimo druženju te odlazimo u zajedničku prostoriju gde nam se nakon kratkog vremena pridružuju Igor i Jelena. Kao i uvek, tema za razgovor je mnogo i uz smeh vreme za odlazak na spavanje se približava brzinom munje. Igor nam je izložio sutrašnji plan kretanja, ali obzirom da je palo puno novog snega izlazak na vrh je neizvestan. Ipak, činjenica da nas četvoro ide skijama te ćemo prvi proći i utabati stazu za ostale je ohrabrujuća. 

Polazimo u nedelju rano ujutru. Na samom početku javljaju mi se problemi sa pancericom; stopalo je usko i ukoliko ostavim previše opuštenu cipelu ono se pomera unutra i stvara mi žulj na donjoj strani, ukoliko previše zategnem  javlja se bol usled smanjenja cirkulacije. Rešenje je kao i svemu, negde između, pa tako donje kopče popuštam, a gornje zatežem. Nadam se da će mi ovo omogućiti da dalje kretanje nastavim bez bola i neprijatnih osećaja.

Na startu mi je uvek teško da uhvatim ritam, podesim optimalno svu opremu, obezbedim efikasno disanje, sredim misli i budem prisutna u trenutku. Početak ture od mene skoro uvek zahteva maksimalno ulaganje da bi posle sve teklo nesmetano i išlo svojim tokom. Često imam osećaj da postoji granična linija koju je neko povukao posle koje sve postaje lakše, a do koje mi se valja pošteno namučiti. Kad uspešno pređem iz stava "sve mi smeta, ovo je preteško, odustaću" u "idem napred pa kako god bilo i uživam u tome" otvara se potpuno novi horizont saznanja, planinski vrhovi dobijaju drugačije obrise, a telo se pripremilo na sve slatke planinske muke koje ga očekuju. Važno je da znamo da granica postoji, da se pripremimo na to kako ćemo reagovati dok je ne pređemo i šta nas čeka ako uspešno pređemo iz nemogućeg u moguće. Meni je najlakše da uvek iskreno pričam sa sobom, analiziram stanja, razloge, potencijalne nagrade. 

Početak staze vodi kroz šumu koja je na početku i na kraju vrlo strma, te gušća nego u srednjem delu. Srednji deo šume je umerenog nagiba sa dovoljno širokom stazom. Ispratilo nas je oblačno vreme, gusta magla od koje nismo mogli da vidimo ništa sem borova koji su nas okruživali. 

Kolona u šumi, foto Vladimir Pajić


Izlazak iz šume


Kada smo prošli pored Velikog jezera (1567m) magla je i dalje bila tu. Komad plavog neba ulio je nadu da će nam se planina otvoriti te pokloniti ono najbolje što ima da u tome uživamo. Uspela sam da uhvatim ritam i sada mi više ništa nije bilo teško; planina kao da je osetila to i odlučila da nas počasti sunčevim zracima koji su sve agresivnije terali nagomilane oblake. Uz kratke povremene pauze radi ponovnog sastajanja grupe odlučno smo išli napred. Pre samo nekoliko trenutaka sve je izgledalo idealno, ali onda sam primetila da se koža odvojila od leve skije, lepak je popustio. Očistila sam nagomilani sneg, ponovo pričvrstila kožu i nastavila dalje. Lepak nije držao uopšte, ali koža se nije pomerala jer je bila jako zategnuta kopčama na dva kraja skije. To je tako držalo dok nismo došli na zaleđeni deo; tu smo morali trakom da zalepimo kožu za skiju. Nisam htela da odustanem i išla sam skijama do završnog uspona gde smo Vlado i ja skinuli skije, stavili ih na ranac te tako nastavili do vrha. Miloš i Igor nisu skidali skije, međutim veliki nagib i potpuno zaleđena padina činili si mu se lakši za pešačiti, naročito što dereze za skije nemam. 

Uspon

U završnom delu uspona vetar je duvao kao da želi sve da nas počisti sa planine. Borila sam se svakim korakom da održim ravnotežu i stabilnost i malo po malo, uspela da izađem na vrh. Na vrhu kratko zadržavanje radi fotografisanja, priprema za spust i spust skijama, istom stazom kuda smo se i popeli. Okolni vrhovi Visočice, Bjelašnice, Maglića i Bioča, obrisi vrhova Durmitora obasjani suncem, prošarani beličastim oblacima koji podsećaju na zvezdanu prašinu istinska su nagrada za sve proživljeno, podstrek za bezbedan silazak radi ponovnog povratka na isto mesto. 

Završni uspon

Pogled sa vrha


Na vrhu Đokin toranj, priprema za spust

Odskijavanje zaleđenog dela bilo je izazovno pa je odmor nakon toga bio prava stvar. Mesto gde smo pravili pauzu je u zavetrini, sunce nas je grejalo pa smo svi radosni uživali u lepoti trenutka. Nakon ovog sledi prava fantazija za skijanje, ne mnogo strme padine sa svežim pršićem..može li bolje. Kod jezera smo ponovo napravili dužu pauzu kako bi sačekali ekipu koja je išla peške. Turno skije imaju veliku prednost prilikom zimskih tura: manje se propada ako je dubok sneg, spust je neuporedivo brži nego peške, a takođe i pristup. Ipak za turno skijanje potrebno je odlično znanje alpskog skijanja i zavidna aerobna sposobnost, obzirom da je puls tokom aktivnosti viši nego prilikom hodanja. 


Ubrzo nakon prolaska Velikog jezera ponovo ulazimo u šumu. Tu sam na strmim delovima morala da skinem skije, tako sam se osećala bezbednije. Ravniji delovi su bili pravo uživanje za vožnju, spuštali smo se brzo. 

U domu srećemo veliki broj ljudi koji su tog dana, baš kao i mi, uživali u čarima planine. Sumiramo uspon, koji još uvek nije u potpunosti završen. Za uspon na vrh, od početne tačke (planinarski dom) trebalo nam je oko 5 i po sati, imali smo 1100m kumulativnog uspona. Pakujemo stvari, pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo ponovo dole, do mesta gde smo ostavili automobile. 

Zahtevna akcija i sjajan trening kao uvod u nadam se, bogatu zimsku sezonu. Kako su uspon doživeli i budnim okom kamere zabeležili Vlado i Marija možete pogledati na njihovom YT kanalu. 


Pisanje o usponima je ponekad monotono, ali ako informacije o ruti, ključnim mestima, kritičnim tačkama i još važnije ličnom osećaju, borbama, načinima i tehnikama prevazilaženja problema podelimo sa drugima ostavljamo iza sebe trag koji mnogima može koristiti da imaju sigurnije i bolje iskustvo u planini. Sve što nije zapisano vremenom bledi, pa uložite povremeno napor i podelite svoja iskustva, bićete bogatiji i ispunjeniji. 

Svako iskustvo je jedinstveno, vredno i nauči nas nečemu. Mene je ovo naučilo da snagu za istrajavanje treba tražiti isključivo u sebi, kopajući po sopstvenim resursima i prethodnim iskustvima, ali i da složna ekipa može da nas motiviše, pruži oslonac i podršku onda kada nam je to najpotrebnije. 

Fotografije: Vladimir Pajić i Marija Katić Pajić




Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr