Пређи на главни садржај

Veličanstveni Durmitor

 Ponovo odlučujemo da ispratimo staru, a dočekamo novu godinu na ovoj veličanstvenoj planini. Nemački geograf Kurt Hassert napisao je "Među planinskim divovima južnoslovenskih zemalja, najmoćniji i najveličanstveniji je Durmitor", a činjenica da ima čak 48 planinskih vrhova viših od 2000m bila je i više nego dovoljna da mu posvetimo vreme i energiju.

Za sve zainteresovane ljubitelje planina opsežan i detaljan vodič o nacionalnom parku Durmitor, koji je zbog svoje lepote i raznovrstnosti biljnog i životinjskog sveta uvršten u UNESCO spisak svetske baštine, izdat je u Beogradu 2021.godine, autor Vlado Vujisić. 

Za razliku od prethodne godine kada smo bili smešteni u selu Virak, ovaj put odlučujemo da odemo korak dalje i boravimo u srcu planine. Dolina Velike Kalice je jedna od tri koje presecaju masiv Durmitora, useca se između vrhova Savin kuk (2313m), Međed (2287m) i Šljeme (2455m). Pored malog glečera Debeli namet, u podnožju Šljemena, na mestu bezbednom od lavina i ostalih spoljinih uticaja smešten je alpinistički bivak alpinističkog odseka "Dr Rastko Stojanović" iz Beograda (AOB). Bivak je savršeno osmišljen prostor sa svim neophodnim stvarima za kratak ili malo duži boravak u planini, nalazi se na oko 2000m nadmorske visine. Izolovan je i ofarban u crveno tako da je lako uočljiv; ima hodnik gde se nalaze police za odlaganje opreme i jednu glavnu prostoriju. Kad uđete u glavnu prostoriju imate osećaj kao da ste ušli u kuću patuljaka gde se iza vrata krije još jedna skrivena prostorija koja spolja nije vidljiva. Koliko stvari može da stane u mali, ali dobro uklopljen prostor je fascinatno. Tu je peć, sanduk za drva koji je istovremeno i klupa za sedenje, sto, nekoliko stolica, kreveti na dva sprata, a svuda okolo su police sa različitim namenama (odlaganje hrane, sušenje odeće). Bivak je u generalno dobrom stanju, sem prozora (2 komada) kojima je staklo puklo i koji bi realno trebalo da se zamene, za šta ćemo nadam se imati priliku.

Za našu petočlanu grupu (Vlado, Marija, Jovica, Miloš i ja) prostora je bilo dovoljno, čak smo mogli svi u istom momentu da sedimo dole i družimo se. U bivaku može da spava skoro duplo više ljudi, ali za neometano funkcionisanje pet je bila idealna brojka. 

Do bivaka se stiže markiranom planinarskom stazom koja počinje od Crnog jezera, ili drugom koja počinje praktično sa skijališta Savin kuk. Zimi je verovatno da će neke planinarske markacije biti zatrpane snegom i slabo vidljive pa je poželjno upoznati se sa stazom u letnjim uslovima. 

DAN 1: Krenuli smo put bivaka 31. decembra, opremljeni svim neophodnim za boravak na planini i penjanje smerova. Zbog komfora, ali i nužde mesta je bilo i za suva drva koje će grejati naša srca i hladne prste. Rančevi su nam bili teški (20+ kg), pa smo odlučili da pristupimo turno skijama. Do bivaka smo stigli za otprilike 5 i po sati, prilično umorni i iscrpljeni. Nošenje teškog ranca i pristup na turno skijama, umesto peške, sa biomehaničke strane bio je pravi pogodak. Peške bismo propadali zbog dubokog snega, a težište tela bi se stalno osciliralo dok je na turno skijama težište ostajalo manje više nepromenjeno zbog tehnike klizanja, tj guranja skija i na taj način napredovanja. 

Bivak smo zatekli zatrpan, tako da je prvi zadatak bio da izbacimo sav sneg iz unutrašnjeg dela, pa tek onda polako da ubacujemo i raspakujemo stvari. Kad smo se smestili i ugrejali, postali smo svesni gde smo došli. Kad nas više nisu žuljali kaiševi preteškog ranca, a umorne noge nisu morale da grabe napred, mozak nije bio opterećen bezbednim kretanjem zavladala je prijatna tišina i spokoj. Okruživali su nas zadivljujući planinski vrhovi, veličanstveni stenoviti zidovi, prostranstvo beline. 

Uveče smo uz puno svežeg istopljenog snega, začinjenog čajevima i napicima za rehidrataciju, meze i  smeha dočekali Novu godinu. 

DAN 2: Prvi dan na terenu smo planirali da izvidimo stanje, obiđemo obližnje vrhove i priviknemo se na planinu. Budimo se pre svitanja, opremamo se i željno izlazimo napolje. Uputili smo se ka Terzinom Bogazu. Temperature su prilično visoke za ovo doba godine, a sunce nas dodatno greje. Krenuli smo ka Previji, a zatim se odvojili desno i grebenom krenuli ka Terzinom Bogazu. Često zastajem da se osvrnem i  zahvalim što se nalazim baš na ovom mestu. Hodamo lagano, svako svojim tempom i istinski uživamo. Brzo smo i bez problema izašli na Terzin Bogaz (2303m). Uslovi nisu idealni, ima novog snega koji još uvek nije dovoljno stegao ali teren nije mnogo strm pa smo uspeli bezbedno da se krećemo.

Sa vrha Terzinog Bogaza, kao na dlanu ukazuju se brojni vrhovi Durmitora, najviši Bobotov kuk, zatim Minin Bogaz, Bezimeni vrh,  Zupci, Bandijerna, Milošev tok, Međed, Šljeme i Savin kuk. Volela bih da dođem leti i obiđem ih sve. Reči nisu dovoljne da se opišu svi osećaji koji nas preplave dok stojimo na planinskom vrhu u ovakvom okruženju. Napregla sam se da upijem svaki detalj i urežem u pamćenje svaku pojedinost; to mi u svakodnevnom životu, ponekad monotonoj rutini služi kao inspiracija i motiv. 

Sa Terzinog Bogaza krećemo grebenom ka Međedu. Pojedini delovi su zaista zanimljivi za penjanje i potebno je biti oprezan radi efikasnog i bezbednog kretanja. Vetar duva i navlači oblake i maglu. Povremeno je oblačnost toliko niska da više ne možemo da vidimo bivak. Stigli smo pred deo završnog usspona na Međed i dvoumimo se o nastavku akcije. Vetar je promenljiv, ne uspevamo da odredimo iz kog pravca duva i tako eventualno predvidimo putanju kretanja oblaka. Situacija se menja iz minuta u minut, a mi smo odlučili da nastavimo ka vrhu. Pratimo put divokoza i divimo se njihovoj snalažljivosti i brzini. Dolazimo do dela gde počinje sajla, ostalo je još manje od 50m visinski do vrha, oblaci se navlače i ne vidimo ni metar pred sobom. Iako smo vrlo blizu vrha odlučujemo da krenemo nazad, jer ako se magla zadrži trebaće nam mnogo više vremena da pronađemo bivaк, obdanica se bliži kraju i verujemo da smo doneli pravu odluku.

Razmotrili smo najbezbedniju liniju  za spust i polako krećemo. Popodne je i sneg se rastopio, lepljiv je i iako imamo na derezama anti- snow, moramo nakon svakih nekoliko koraka isti da čistimo. Kad smo prošli najstrmiji deo magla je nestala i mi smo ponovo ugledali našu crvenu kuću. 

U bivak ulazimo nešto pre 16h časova i odmah krećemo sa topljenjem snega. Brzina topljenja nam je bila jedan džak snega na sat vremena. Obzirom da nije mnogo hladno sačekali smo sa loženjem vatre dok nije pao mrak. Vatra ostim što povisi telesnu temperaturu ugreje i srca.

Razmatramo opcije za sutradan; uzevši u obzir vremenske prilike i uslove za penjanje, odlučujemo da pokušamo uspon na Međeda nekim od kuloara. Uveče pripremamo opremu i punimo termose. 

DAN 3: Sledećeg jutra se budim, duva vetar, jedva čekam penjanje, ali mi se baš i ne izlazi iz tople vreće. Osećam umor, spava mi se i mišići me bole, počevši od ramena zbog nošenja teškog ranca, preko leđa do nogu. Nateram sebe da ipak ustanem, jer ko još odustaje kod prve prepreke. Razbuđivanje mi teško ide, zamišljam sebe kako izlazim napolje na hladnoću i mučim se dok dostignem stabilno stanje. Ne sviđa mi se scenario, odlučujem da nastavim da spavam, možda je prvi osećaj uvek tačan. Ekipi sam poželela sreću i vratila se u krevet. Prijalo mi je i trebalo to, zahvaljujem sebi što sam donela pravu odluku. Dobro sam se odmorila i naspavala, a potom uz kafu uživala u divnom sunčanom danu u srcu Durmitora. Pogled i osećaj na vrhu su zasigurno bolji, ali je potrebno nekad stvari sagledati i iz drugačijeg ugla.

Vlado, Marija, Jovica i Miloš se vraćaju sa Međeda prilično rano i prepričavaju mi događaje. Na južni vrh Velikog Međeda popeli su se kuloarom koji je visine 150m, a maksimalni nagib bio je 70 stepeni. Dan je bio sunčan i iako uslovi za penjanje nisu bili idealni uživali su. Na trenutak osetim žal što nisam danas bila sa njima, ali me žaoka stvarnosti ubode činjenicom da mi je odmor bio preko potreban, naročito jer sutradan planiramo još jedan uspon.

Protok vremena u bivaku dobija potpuno drugačiji smisao, vreme se ne meri minutima, već redosledom radnji koje je neophodno izvršiti. U malom prostoru sve mora biti dobro organizovano, pa je tako vreme nakon povratka sa ture rezervisano za presvlačenje, a vreme nakon toga za kratak odmor i evaulaciju uspona, posle ide ručak, a ubrzo nakon toga topljenje snega. Ako bismo uporedili ovo merenje vremena sa realnim, rekla bih da se sve faze do topljenja snega završe za 15 min, a da faza od topljenja snega do odlaska na spavanje traje čitavu večnost. Kad krenemo sa topljenjem snega ne mogu da odolim pitanjima poput: kako ćemo ispuniti vreme do spavanja, o čemu ćemo da pričamo, šta ćemo da jedemo, koliko ćemo još puta morati napolje da izlazimo. To su jedine brige koje imam u tom trenutku i volim što su tu. Tok mojih misli prekida glas spolja koji doziva domaćine. Stigao je Srđan, načelnik AOB na turno skijama, a za njim ubrzo dolazi i ostatak ekipe. Kažu nam da je pala lavina sa Međeda i da uslovi za penjanje na Osojnim gredama nisu dobri. Jedan deo skijališta je zatvoren zbog lavine, pa je penjanje onemogućeno. Složili smo se da su temperature vrlo visoke za ovo doba godine sa puno novog snega, što nije dobitna kombinacija. Nakon kratke pauze koju su napravili radi okrepe, odmora i naravno zajedničke fotografije kreću polako ponovo ka Crnom jezeru, odakle su došli. Pratili smo ih dokle nam je pogled sezao, a potom smo se vratili našim rutinskim aktivnostima.

Život u planini je jednostavan, nema mobilnih telefona ni ostalih modernih uređaja, sve o čemu  razmišljamo je redosled radnji koje treba obaviti zarad bezbednog opstanka. Oslobađajuće, za razliku od gradske svakodnevnice. U klackalici sopstvenih misli i žamora veselog razgovora svih nas vreme za spavanje brzo dolazi i na pamet mi padne fenomenalna misao Žarka Lauševića "Godina prođe, dan nikad". Tako sam se otprilike osećala svih dana i večeri ovde. 

Od kad smo došli gledamo logičnu liniju na severo-zapadnoj strani Savinog kuka. Linija je logična i nemoguće je da tu ne postoji nijedan smer, a sa druge strane nemamo nikakve informacije. Generalno, informacije o zimskim smerovima na našim prostorima je mnogo teže pronaći nego za letnje smerove. Neke informacije dostupne su u knjizi "Alpinistički vodič - Stijene Jugoslavije", autor Zlatko Smerke, godina izdanja 1977., dok meni nije poznat ni jedan vodič novije generacije. Takođe, tu je još jedan "Alpinistički vodič" od istog autora, izdat 1963. u Zagrebu, a kako izgleda možete pogledati OVDE.

DAN 4: Smer koji želimo da penjemo je delimično na suncu, pa postoji mogućnost dobrih uslova u gornjem delu. Za pristup smo odabrali najlakši i najmanje rizičan put i za oko sat vremena smo pod smerom. 

Sneg je na ulazu u solidnom stanju i prilično je strmo. Nakon otprilike 100 metara dolazimo do prvog stenovitog skoka koji nije dug (7 ili 8m, ocene M3+). Smer potom nastavlja uskim, ali vrlo strmim kuloarom kojim smo planirali da penjemo. Uvidom u trenutno stanje odlučujemo da krenemo stenom desno. Sneg nije konsolidovao i penjanje je praktično nemoguće jer se kroz sneg "pliva". Držimo se stene i nakon nekoliko metara ulazimo u vertikalu. Miks penjanje na krušljivoj steni bez mogućnosti postavke međuosiguranja, sa lošim snegom...zanimljivo iskustvo. Nakon ovog, ključnog cuga koji smo ocenili M4, u detaljima možda M4+ nastavlja lepa prečka u levo. Tu su dobri uslovi, verovatno jer je bilo onog neophodnog procesa topljenja i ponovo leđenja. Nakon ovog smer nastavlja dalje u levo, preko glatke delikatne ploče (5 metara) do izlaznog dela koji širokim levkom vodi direktno na vrh Savinog kuka (2313m). 

Izlazni deo Centralnog kuloara

Na vrhu nema nikog i kratko se zadržavamo radi fotografisanja. 

Na vrhu Savinog kuka

Razmatramo opcije za silazak. Jedna, duga i naporna, ali posve sigurna je spust žicom do skijališta, a potom nazad u bivak. Druga, primamljiva, ali pitanje da li je uslovna je spust smerom Mijesna lastva i potom do bivaka. Nismo dugo razmišljali, krenuli smo ka smeru Mijesna lastva. To je široki kuloar nagiba do 55 stepeni. Snega ima mnogo i spuštamo se brzo obzirom da je već popodne i da je mogućnost lavine prisutna. Kad smo se bezbedno sklonili sa kritičnog terena istim putem vraćamo se do bivaka.

Foto skica smera Centralni kuloar

Smer prati logičnu i lepu liniju, penjanje je zanimljivo, a težina zavisi od uslova. Mi smo imali pravi zanimljivi miks. Visina smera je oko 250-270m, ocena M4, ceo smer smo popeli slobodno. Ostaje nam da proverimo da li je smer već ispenjan, a u slučaju da nije ime smo smislili. Razmenjujemo iskustva sa ostatkom ekipe, Marija je provela dan odmarajući, dok su Vlado i Jovica jurili uslovne kuloare u steni iznad bivaka, koja izlazi na vrh Pleća. Takvih nije bilo, u svakom je previše snega, pa su odlučili da prošetaju i vrate se na odmor. 

Sa smerom u pozadini

Od kad smo došli pa do pretposlenjeg dana, temperatura je ostala nepromenjena, sunce je svaki dan sve više topilo sneg, stene koje su bile okovane belinom su se potpuno ogolile. Uslovi za penjanje su bili loši, ali srećna sam da smo upeli makar jedan smer uspešno da popnemo. 

Kad smo se vratili kući saznali smo da je isti prvenstveno penjao Zoran Bogdanović Jazz sa Tošom 1986. godine i nazvao ga Centralni kuloar. 

DAN 5: Došlo je vreme za povratak u civilizaciju. Noć pred polazak vetar je nemilordno lomio sve pred sobom kao da hoće da nas otera. Jutro je takođe bilo vetrovito sa maglom, sve je postalo malo zastrašujuće. Spakovali smo sve stvari, očistili bivak i na skijama krenuli nazad. Padine su bile zaleđene, a skijanje sa teškim rancem pravi izazov. Izohipsom smo se kretali dolinom Velike Kalice, a zaleđena podloga i snažan vetar su to dodatno otežavali. U šumi smo morali da skinemo skije i stavimo ih  na ranac. Nisam sigurna da li mi je prva, ili ova druga etapa spusta bila teža. Kad smo izašli iz Velike Kalice vreme se stabilizovalo, vetar više nije duvao, ali to nije olakšavalo činjenicu da sa teškim rancem, skijama na njemu moramo da se spuštamo kroz gustu šumu. Sreća da je bilo tragova koje smo mogli da pratimo. Uhvatila sam tempo i išla bez stajanja, jer ako stanem teško ću se naterati da ponovo krenem. Sa nestrpljenjem sam čekala raskrsnicu koja je bila znak da je strma šuma završena i da dolazimo na ravniji, širi put koji nas vodi do skijališta. U šumi smo se svi razdvojili i ja sam jurcala ne bi li sustigla sve ostale. Kad sam konačno stigla do raskrsnice, a nakon par minuta i ostali shvatih da sam bila prva. Želja da se držimo grupe je neverovatna, pa sam tako uspela misleći da imam najmanje snage i energije da izguram ovo prilično dobro. Ravan deo je bio malo monoton i prilično naporan, najviše zbog iščekivanja kraja. Tad sam, kad znam da se uskoro bliži kraj osetila umor, glad i žeđ. Maštala sam o ćevapima i koka-koli, a kad su mi rekli da smo stigli i da je put ispod nas nisam verovala. Tek kada sam ih više puta upozorila da se ne šale i da ne daju lažnu nadu shvatila sam da su ozbiljni. 

Istrošeni i bez emocija, ali srećni jer smo stigli spuštamo se do kola i željno očekujemo ručak na Žabljaku. Brzinski se presvlačimo, čestitamo jedni drugima i krećemo da ostvarujemo naše hedonističke želje. 

Fotografija sa ove akcije nema mnogo, ali ako znamo da slika govori više od hiljadu reči onda bi ovaj video trebao da vam makar malo prenese naše doživljaje u planini. Video je delo Mountain Joy, koji vode Vlado i Marija.

Uživajte!



Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr