Пређи на главни садржај

Mladost, Aleševa i Leva kobra u Sićevu

Kako započeti još jedan tekst o Sićevu, a ne ponoviti sve ono o čemu sam ranije promišljala i stavila na ovaj virtuelni papir. Često ne nalazim pravi način za početak, zato verovatno to važi za jednu od najtežih faza. Naročito kada ste perfekcionista pa želite da čak i početak bude idealan. 

Na sreću, više puta sam iskusila da je važno početi, nekad idealno, a ponekad i bilo kako; jer početak je kao grudva snega koja pokrene lavinu, veliku, moćnu i nezaustavljivu. Svi vide i pričaju o lavini, posledicama koje ona ostavila, a zaborave od kakve i kolike je grudve sve počelo. Zato sebi ponavljam, kao i svima ostalima koje povremeno muče slične stvari, ne opterećujte se nepotrebno počecima, važno je ono što iza njih ostane. 

DAN 1:

Za početak letnje penjačke sezone izabrali smo smer Mladost koji se nalazi u južnoj steni Pleša. Mladost ima dve varijante, Seniorska i varijanta Kamin alpina. Mi smo se odlučili za originalan smer koji prati kosu policu (rampu), koja je dosta obrasla, a proteže se čitavom dužinom stene. 

Steni smo pristupili tako što smo krenuli stazom ka amfiteatru, pa se potom kod grebena kojim se proteže Dukin smer odvojili levo i prečili, po malo se spuštali do južne stene Pleša. Druga varijanta pristupa je sa puta direktno na gore ka ovoj markantnoj steni.

Ulaz u smer Mladost je oko tridesetak metara desno od poznatog smera Badžina kantna i oko pet do deset metara od smera Gertruda koji smo takođe penjali ranije. Ulaz je preko ploče u upadnici rampe.

Miloš na ulazu u smer Mladost

Preko blago oborene ploče se nastavlja rampom koja nije teška, ocena oko IV+ do sidrišta sa drvetom. U smeru ima dosta rastinja koje povremeno otežava kretanje. Drugi cug vodi u levo, preko ploča i žljebova do velikih obraslih ploča. Penjanje nije naročito zahtevno, oko V-, ali kretanje mora biti oprezno i pažljivo zbog potencijalno krušljivih ljuski. 

Katarina u pločama drugog cuga

Mesta za međusiguranja nema mnogo zbog nepravilnih rupa i pukotina u steni.

Sledeći, kratak cug vodi preko obraslih ploča ne velikih težina (II, III) u desno do momenta razdvajanja smerova, tj varijanti. Varijanta "Kamin alpina" nastavlja u levo, dok originalna varijanta koju smo mi penjali vodi desno rampom i žljebovima na gore.

Naredni cug nudi zanimljivo penjanje, sa kratkim detaljem prelaska preko pukotine na početku (V-).

Treći cug- smer Mladost, nakon detalja sa pukotinom na početku

Nakon detalja nastavlja se penjanje pukotinama i otvorenim žljebovima do narednog sidrišta koje se pravi na velikom drvetu. 

Poslednji, ključan cug nastavlja od sidrišta zaraslom rampom u desno, u drugi veliki žljeb kojim se ide pravo gore (2 klina, V/V+), pa potom do police. Od police penjanje nastaviti levo na ploče, pa kad se uđe na ploču pratiti sistem pukotina i ploča koje vode gore i desno do vršnog dela stena. U pločastom delu postoji jedan zaglavljeni stari frend. Stena je čvrsta, pokreti su lepi i međusiguranja su sigurna. Ovaj cug je pravo uživanje. 

DAN 2:

Jutro je bilo kišno i oblačno, pa smo duže nego inače ujutru odmarali. Kiša je povremeno padala sve do otprilike 14h kad smo odlučili da odemo na sportsko penjanje. Krenuli smo na sektor Glava šećera koji je najprozračniji i najbrže se suši. Tamo smo u poslu zatekli Blagoja Dobrotu koji pažljivo priprema nove smerove za Državno prvestvo u sportskom penjanju na prirodnim stenama za decu. Penjali smo u pauzi između naleta kiše i asistirali Blagoju. Nakon poslednjeg pljuska stena je postala već jako mokra, a mrak se bližio. Otišli smo u smeštaj da se pripremamo za naredni dan. 

DAN 3:

Rano jutarnje buđenje, doručak i polazak. Sve neophodne pripreme (oprema, informisanje o smerovima) smo obavili veče pre. 

Za Aleševu smer u vodiču iz 1997. godine piše da je jedna od najizrazitijih smeri u klisuri, vidljiva sa puta kao velika dijagonalna pukotina koja seče s leva na desno veliku žutu pločastu stenu. Prvenstveno su je popeli Radoslav Milojević i Šumi, 1984, ocenili sa V+, A0/IV, a prvo ponavljanje doživela je tek prošle godine od strane Nikole Đurić i Nemanje Čizmić koji su smer popeli slobodno.

Aleševa smer

Pristup- Neposredno pre 4. tunela, usekom desno od glave Kobre, koja je sa puta lako uočljiva, 50ak metara strmim i zaraslim siparom na gore, a zatim desno preko grebena na naredni greben i njime naviše do obraslog sipara koji vodi direktno pod smer, oko 40 minuta. 

Ulaz u smer: Levom stranom širokog neizrazitog, ispranog žljeba na gore otprilike 30ak metara; pratiti sistem ljuski koje se ukazuju penjanjem, ali ih je odozdo nemoguće uočiti. Linija smera ide na gore uz blaga odstupanja levo i desno, po potrebi tj u odnosu na teren. 

Prvi cug- Aleševa smer

Penjati na gore do ispod crne vertiklane zajede/ljuske. Potom sledi prečenje u desno nekoliko metara preko dobrih hvatova do prvog detalja. Detalj je izuzeztno nezgodan prelazak u desno preko trbuha na drugu stenu. Hvatovi su mali, u detalju nema mogućnosti postavke međuosiguranja, poslednje dobro je u prečenju preko dobrih ljuski malo pre pomenutom. Detalj je izuzetno psihički naporan i eksponiran. Po izlasku iz detalja napraviti sidrište (1 klin). 

Katarina pred detaljem u prvom cugu, Aleševa smer

Smer dalje nastavlja logično preko trbuha žljebom na gore, pa potom prati veliku žutu pukotinu. U pukotini je penjanje sa uglavnom velikim hvatovima, ali je gaženje često na trenje. Mesta za međuosiguranja su sigurna i ima ih dosta, ali penjanje po žutoj steni uliva veliko nepoverenje. 

Penjanje dodatno otežavaju vremenski uslovi; sunce nemilosrdno prži, a vlažnost vazduha je ogromna zbog obilnih padavina od juče. Dlanovi mi se znoje čak i dok osiguravam, a prilikom penjanja imam osećaj kao da mi ponestaje vazduha. Baš, baš težak dan. 

Nakon ovog sledi jedan kratak i lak cug do poslednjeg, ključnog i teškog cuga koji je na originalnoj skici predstavljen kao dva cuga (mi smo ih spojili u jedan).

Prvi detalj poslednjeg cuga je na samom startu, glatka ploča sa vrlo malim hvatovima i gazovima na kojoj smo ostavili jedan siguran klin. Nakon ploče potrebno je ići u desno do previsa.

Miloš u poslednjoj, ključnoj težini


 Prelazak preko previsa mi je takođe teško pao, obzirom da za hvatanje i gaženje nema skoro ništa. Jeste da previs "samo" treba proći u nekoliko poteza, ali kad sam se zagavila sa izvitim leđima i glavom udarila u mali plafon nisam mogla da se otrgnem onoj čuvenoj misli "koja me je sila ovde naterala".

Nakon previsa smer dalje nastavlja širokim žljebom/pukotinom, pa se ubrzo nakon toga izlazi na lakši teren koji vodi na vrh stene.

Kada čitam sve što sam napisala i evociram uspomene iz smera kao zaključak se, pored toga što su pokreti fantastični i linija odlična, nameće to da je smer znatno teža od ocene prvih penjača. Ocenjivanje jeste subjektivno i pored težine penjanja postoji i momenat psihičkog pritiska, koji je takođe u velikoj meri ovde prisutan, ali rekla bih da ocena u detaljima nije ispod VI+.

Ocenjivanje, ta večita muka penjanja koja nam nije važna, jer želimo da prevaziđemo sebe, ali nam i jeste važna kao parametar šta možemo, da li smo napredovali (nazadovali) i čemu treba težiti. Ako znam da sam dala sve od sebe, zadovoljna sam penjanjem bez obzira na ocenu, ali ako je ostao i delić dvoumljenja i misli "šta bi bilo da sam uradila to" ocena je defitnitivno najzaslužniji faktor. Kad želite da napredujete ocena jeste važna; kada ste negde samo da bi bili onda vam nije važna. Zato mislim i verujem da u ocenjivanju treba biti precizan, dovoljno subjektivan, ali i objektivan jer je ocena nekog smera jedan od važnijih faktora prilikom odlučivanja da li nešto želim ili ne želim da penjem. 

Do sada najbolju skalu ocenjivanja videla sam (penjala) u Velikoj Britaniji. Tamo se ukupna ocena smera sastoji od praktično dve ocene: jedna je za težinu penjanja, a druga ocena odnosi se na sigurnost odnosno mogućnost postavki medjuosiguranja. Na taj način, iako na početku deluje konfuzno dobijamo kompletnu sliku o tome kakav je neki smer. 

Mi smo takođe ceo smer popeli slobodno, a to je ujedno bilo i drugo ponavljanje smera.

Teško je

Nakon izlaska iz smera, probijamo se levo kroz gusto rastinje koje nam oduzima puno energije. Nakon otprilike 40 minuta hoda izbijamo na put kojim dalje nastavljamo do manastira Sv.Petka. Pored česme kod manastira smo napravili dužu pauzu za okrepu, a potom nastavljamo dalje magistralom do mesta gde smo ostavili auto. 

DAN 4:

Jučerašnji smer nas je iscrpeo pa prvi dan Uskrsa odlučujemo da provedemo porodično u Aleksincu. Druženje i odmor su nas oporavili za još jedan smer. 

DAN 5:

Impozantnog i zanimljivog izgleda smer Leva kobra nalazi se nedaleko od Aleševe. Na vrhu smera nalazi se takozvana glave kobre po kojoj su smerovi i dobili ime. Leva kobra je teža, a Desna lakša. 

Pristup smeru počinje takođe neposredno pre 4 tunela, na istom mestu gde počinje pristup za Aleševu smer. Praktično odmah nakon ulaska na strmi obrastao sipar potrebno je uključiti se na greben levo. Grebenom penjati tri cuga (II,III) do mesta razdvajanja smerova. U prvom delu grebena, vrlo brzo nakon samog početka nalazi se jedan klin, čini mi se novije generacije u dobrom stanju. Na mestu razdvajanja smerova Leva kobra nastavlja levo od glave kobre, a Desna, logično, desno. 

Smer Leva kobra


Prvi cug težina počinje pločom, preko koje se ide levo, pa potom ulazi u zarastao žljeb koji na mestima prelazi u kamin. Penjanje žljeba/kamina je konstantne težine (V+) i traje otprilike 40m. 

Ulazak u prvi cug težina


U cugu postoji nekoliko starih klinova, a pored toga mesta za međusiguranja su sigurna (frendovi i čokovi), ali ne toliko česta. Tokom penjanja ovog cuga nema mesta za predah i treba biti naročito oprezan zbog potencijalno krušljivih blokova koji su lako uočljivi. 

Sa štanda se pruža pogled na fantastične predele Sićevačke klisure čijim ste stenama uvek divimo i prilazimo im sa strahopoštovanjem.

Sledi potom jedan cug malo lakšeg penjanje po zanimljivim, čvrstim pločama sa lošim mogućnostima za postavke međuosiguranja. Ploče su oduvek bila moja specijalnost i tu se najviše osećam opušteno i samouvereno. 

Penjanje ploča u narednom cugu zamenio je još jedan vrlo težak, teži, ali i kraći od prvog, žljeb ocene VI+ (subjektivni osećaj- teže). Mesta za hvatanja i gaženje su stvarno mala i penjanje je naporno. Međosiguranja si sigurna, ali retka.

 Miloš u poslednjem cugu težina, smer Leva kobra

Pre početka ovog poslednjeg, teškog cuga postoji varijanta izlaza rampom u levom koja je znatno lakša (III, II). 

Na vrhu smera, zadovoljni i umorni pakujemo opremu i pripremamo se za silazak. Sada znamo da stazu treba tražiti na gore, pa potom levo, a ne odmah levo kao što smo prošli put uradili. Vrlo brzo, već nakon desetak minuta se uključujemo na stazu i napredujemo poznatim putem ka manastiru.

Dani postaju sve topliji i čini mi se da će uskoro penjanje teških smerova u Sićevu, zbog visokih temperatura i sunca (većina smerova je južno orijentisana) postati prava nezgoda. 

Iza nas su tri intenzivna penjačka dana. Kad sezonu otvorite u Sićevu, posle vas retko šta na domaćem terenu može iznenaditi. Vraćamo se puni utisaka i inspirasani za naredne smerove. 


Коментари

  1. Свака част и за пењање и за текст.

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман23. мај 2022. 21:03

    Deo teksta vezan za ocenjivanje smeri pun pogodak. A Sićevo ostavlja bez daha. Svaka čast društvo.
    Dovla_Drina 🤘

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vlado! U nekim ranijim tekstovima sam takođe pominjala važnost davanja preciznih, jasnih i konkretnih informacija, između ostalog i o oceni. Tako da drago mi je da se slažemo :) Sićevo je...treba ga doživeti.

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr