Пређи на главни садржај

Romanijska Luna

Smer Luna na Romaniji prvenstveno su popeli Admir Andelić- Tomba i Ana Dumančić 2015. godine, a o njihovim utiscima možete pročitati na FB profilu Tombe OVDE.

Još pri našoj poslednjoj poseti Romaniji ova linija nas je neobjašnjivo privlačila. Pogled na pukotinu zaista ostavlja bez daha, te budni sanjarimo o tome kako u nju glavimo prste, vrhove penjačica i međuosiguranja. 

Dogovaramo penjanje sa Vladom Pajić i rano ujutru krećemo put Romanije. Ustajanje u dva sata posle ponoći i polazak u tri bi se više moglo nazvati krećemo noću. To su te čari alpinizma, tačnije života udaljenog od penjališta.

Ne žalim se, navikla sam. Prihvatila sam to kao sastavni deo bilo kog uspona. Negativno sam na početku razmišljala i o pristupima smeru; mnogo me je nerviralo što "gubimo" vreme na hodanje, želela sam da penjem odmah. Da ne pričam tek o silazima, završilo se glavno zašto sad moramo da hodamo na dole, mislila sam. Nervirala sam se tako zbog pristupa i silaza sve dok mi rečenica mog tadašnjeg supenjača, čoveka koji me je puno naučio i uz koga sam napredovala i sazrevala, Siniše Vujića nije preusmerila pažnju i naučila da su upravo pristup i silaz deo celokupnog uspona i da nije čar samo u penjanju. Moram priznati da mi je to na početku zvučalo kao još jedna otrcana faza, pa sam se čak i zapitala kakav je to čovek koji ne voli samo i isključivo penjanje, već vidi nešto lepo i u ovom hodanju. 

Pa ipak, pošto je baš to hodanje bilo neizbežno, da bismo došli do meni omiljenog dela, morala sam sebe da motivišem da na najlakši način to prevaziđem. Tako sam usiljeno sebi pričala " Vidi kako je ovo lepo, pogledaj cvet koji se nalazi tu, slušaj zvuk potoka.." dok sam u stvari mislila kako je naporno i da jedva čekam da prođe. Ali gle čuda, nakon nekoliko tura sa pozitivnim samogovorom ja sam počela sve manje da osećam teskobu i težinu pristupa i silaza. Počelo je da mi se sviđa i ne nalazim bolji način da opišem ovaj zanimljiv splet događaja od čuvenog aforizma "Fake it till you make it", što bi se moglo prevesti kao "Glumi dok ne uspeš (da budeš kakav želiš)".

Vreme provedeno u vožnji iskoristili smo da razgovaramo o mnogim temama koje u svakodnevnom životu ne nalaze svoje mesto, potisnute onim prioritetnijim. Vožnja do penjanja uopšte ne mora da bude naporna, dok je vožnja kući prilikom povratka sa penjanja uvek preživljavanje. Ali dotle još nismo stigli.

Stigli smo do Balvaništa, odakle započinjemo pristup smeru. Odabrali smo stazu koja vodi preko Novakovog vrela, pa kad smo se napili hladne vode sa Romanije rastrećeni nastavljamo dalje. Do pod smer smo stigli za oko sat vremena hoda; staza izlazi 20ak metara desno od Centralnog smera što nam savršeno odgovara.

Ulaz u smer Luna nalazi se 5m desno od čuvenog klasika po imenu Okomiti. 

Smer počinje pločama koje se nastavljaju žljebom sve do zanimljive pukotine u obliku slova C. Prva i druga dužina ocenjene su sa VI i odlučujem da vodim. Na početku sam bila oprezna i nesigurna, ali kako osvajam vertikalne metre i postavljam nekoliko sigurnih međuosiguranja opuštam se i zaista uživam u penjanju. Pokreti su lepi, penjanje kroz pukotinu je zanimljivo, a prilikom izlaska iz iste nalazi se detalj  gde je preko malih hvatova i gaženjem na trenje potrebno prebaciti se desno na ploču.

Katarina u prvom cugu, foto Vladimir Pajić

Upravo na mestu gde se završava C pukotina su prvi penjači pravili štand i tu se nalazi jedan klin. Vidim da ni sledeći cug nije dug i odlučujem da nastavim, te spojim prvi i drugi cug. Smer dalje nastavlja pravo preko previsa (2k), pa potom vertikalama do malog stabla, a zatim sledi očigledna prečka u desno do dobrog osiguravališta. Prelazak preko previsa je zanimljiv, a klinovi se nalaze na odličnom mestu i sigurni su. Penjanje na vertikali zahteva konstantan oprez zbog ne baš velike mogućnosti za međuosiguranja, a sa druge strane izazovnog penjanja. 


Sreća nakon ispenjane prve dužine

Kad sam došla do momenta prečke u desno osetila sam veliko olakšanje što ću konačno izuti penjačice, sesti i odmoriti. Moje olakšanje je prešlo u očajanje kad sam shvatila da dva odlična klina koji su prvi penjači stavili ne mogu da dohvatim.

Visoki štand

 Koliko god bih se protegla na prste nije bilo šanse niti da ih dotaknem. Razmišljam o penjanju do njih, ali je stena gde se nalaze blago previsna i sa malim hvatovima, ako bih tu ispala poslednje međuosiguranje mi je daleko ispod i to nije dobra opcija. Razmišljam da skočim, ali to je tek rizično. Bila sam ljuta i u neverici, ali  me takvo stanje takođe nije vodilo do rešenja. Nekoliko trenutaka sam se primirila i gledala oko sebe, moram da nađem drugo rešenje. Na svu sreću da sa desne strane postoji velika pukotina u koju sam tri čoka savršeno zaglavila i napravila siguran štand. Miloš i Vlado brzo dolaze do mene, sunce već počinje da obasjava deo gde smo mi, a meni prija toplota. Miloš se sprema da vodi sledeći cug, dok se prevezujemo i slažemo užad.

Planira da popne ključnu dužinu slobodnu, a mi ga hrabrimo u tom nastojanju. Na samom početku pukotine nalazi se jedan klin i to je jedino što je ostalo od prvih penjača, sem klina na štandu nakon završetka ključne dužine. Pukotina počinje previsom i nepravilnog je oblika, u nju ulaze jedino frendovi i verovatno heksevi koje mi nismo imali. Penjanje je teško. Miloš je postavio nekoliko međuosiguranja, umorio se pa potom vođstvo prepustio meni. Pokušala sam da penjem slobodno, uspela da postavim još jedno međusiguranje ali dalje nisam uspela da krenem.

Miloš u vođstvu

U pukotini nema konkretnih hvatova, gaženje je na trenje i blago je previsno. Jako je teško doći u poziciju da se postavi međuosiguranje. Kretala sam nekoliko puta, ali kako nisam uspela da nađem ništa što bi me sigurno držalo da postavim međuosiguranje odustala sam. Poslednji svoje umeće i sreću okušava Vlado koji odlučuje da penje tehnički. Iskusno vadi lestve i postavlja nekoliko narednih međuosiguranja. Penjanje ključne dužine traje, ali smo opušteni jer smo svesni koliko je dug smer, gde se trenutno nalazimo i koliko još ima do kraja dana. 

Vlado u vođstvu

Važno je znati gde si i šta radiš, jer kad to znaš tvoje mogućnosti su neograničene. Vlado je svoj pokušaj završio, pa ponovo pokušava Miloš.

Vladu i mene sunce fino prži na štandu, dok se Miloš pati u glatkoj pukotini koja izgleda lakše nego što zaista jeste. Penje sa odmorima, sedanjima u pojas, a kod mene i Vlade se stidljivo javlja misao o povratku na početak, nepopularnom odustajanju. Izmoreni suncem, pokušajima, neuspesima. 

Kad omamljena žegom čujem zvuk pevanja klina pomislim "Sjajno, Miloš je na štandu". Međutim ne čujem još uvek čuvenu komandu kojoj se naši prijatelji iz Hrvatske simpatično smeju "Skini me". Izgleda da je zakucao klin po izlasku iz pukotine i nastavlja da penje. Nakon nekoliko trenutaka čujemo "Padam", a ubrzo nakon toga Vlado je zadržao Milošev pad kom se gaz odlomio prilikom napredovanja. To ga je destabilizovalo i sreća da je zakucao siguran klin koji ga je zadržao.

Iskustvo me je naučilo da je važno uvek se osigurati nakon prolaska teškog dela, na lakom delu, iako je štand blizu. Tu je opasnost pada najveća jer smo iscrpljeni teškim penjanjem došli na lakši deo i opustili se. Mogućnost greške je velika, i ne mora to nužno biti pad, dovoljno je da nam sklizne noga, odvali se hvat i da mi znamo da je poslednje međuosiguranje daleko, te osetimo paniku i nesigurnost. 

Miloš je napravio štand i spreman je da osigurava mene i Vladu. Iako mi se misao o odustanju pre samo nekoliko trenutaka činila najbolja, sada sam tok preusmerila na tzv. pobednički režim. Možemo mi to, uspećemo da savladamo najtežu dužinu; ni posle nije lako ali je makar nadam se lakše od ovog.

Krećem da penjem prva i ostavljam svu opremu Vladi da se povuče ako treba. Obzirom da penjem kao druga rešila sam da pokušam da prođem slobodno celu dužinu. Pažljivo prolazim sve ono što sam već penjala i ulazim u nepoznato. Mislila sam da je detalj bio tamo gde sam stala, ali sam se prevarila. Težina ne prestaje. Penjem koristeći dilfer tehniku, snažno stiskam nogama i rukama i uspevam da se krećem na gore. Ipak, nemam predstavu kako bih ovo prošla da sam vodila jer ovim načinom penjanja ni jednog momenta nisam bila u dobroj poziciji za postavljanje međuosiguranja. Uspela sam slobodno da savladam čitavu dužinu, ali samo zahvaljujući tome što nisam morala da postavljam, a ni da skidam međusiguranja. 

Izlazak iz ključne težine

Na štandu nema mesta za puno razmišljanja već odmah nastavljam dalje sa penjanjem. Sledeći cug vodi pravo preko vertikale, 10ak metara na gore, zatim levo na ploče i blago u desno usekom na policu gde se nalazi osiguravalište. 

Kaća u trećem cugu, foto Miloš Milanović

Prvi detalj nalazi se na samom početku treće dužine (VI) i moguće je osigurati se sigurnim klinom. Naredni detalj je prelazak na ploče u levo i pre toga je takođe moguće postaviti dobar klin. Sam prelazak nije naročito penjački težak, ali jeste stresan zbog eksponiranosti i velikih krušljivih blokova koji su očigledni. Dalje penjanje nastavlja zanimljvim usekom sa solidnim mestima za međosiguranje i ponekim velikim potencijalno krušljivim blokom. Štand je na zanimljivom mestu sa jednim klinom. Bila sam u iskušenju da spojim i poslednja dva cuga, ali sam umorna od vrućine i stresnog penjanja ipak napravila štand.

Dalje nastavlja Miloš levo od štanda pukotinom do zajede i lakšom zajedom na vrh stene. Kad vidim koliko je užeta izvukao potvrđujem da je dobra odluka bila to što sam napravila štand.

Miloš na početku poslednjeg cuga, foto Vladimir Pajić

Na početku poslednjeg cuga u pukotini je zanimljiv, ali kratak detalj (V+), pa potom nastavlja lakše penjanje na vrh stene. 

Naveza na vrhu smera

Kad sada razmišljam o težini penjanja ključnog cuga čini mi se da je težinska ocena oko VIII-/VIII. Dužinu je moguće popeti slobodno uz izuzetno veliki rizik, tj postavljanje nekoliko dobrih međusogiuranja na početku, prepenjavanje detalja i nekoliko narednih metara bez ikakvog međuosiguranja, pa potom postavljanje sledećeg pri izlasku iz pukotine. Ostaje to za neki naredni put kad budemo spremniji.

Uradili smo prvo ponavljanje smera Luna i potvrdili ocenu prvih penjača VII- A0/ VI, 115m. Linija smera je fantastična, stena je čvrsta i nudi zaista lepo i teško penjanje. Ključni cug je čvrst, pokreti teški, a mogućnosti postavljanja međuosiguranja su dobre.

Nakon silaska odlazimo ponovo na Novakovo vrelo, hladna voda nas okrepljuje i počinjemo da razmišljamo o večeri. Javljamo se našem dobrom Srđanu i odlazimo u fenomenalan restoran Dolina mira u okolini Pala.

Ovo etno selo nalazi se u savšenom prirodnom ambijentu, ušuškano zelenilom i nestvarnim jezerom koje uz zadovoljenje svih hedonističkih čula odmara dušu i telo. Nalazi se na putu Pale- Jahorina i moja topla preporuka je da nakon aktivnog dana u planini obavezno svratite da se okrepite u ovom fantastičnom objektu. 

Nakon večere i ugodnog druženja, gde su nam se pridružili Igor i Irijan koji su uradili prvo ponavljanje smera Enduro na Crvenim stenama Romanije, započinjemo vožnju preživljavanja ka kući.

Upravo to je pravi naziv, preživljavanje, jer isrcpljeni emotivno i fizički, željni odmora osuđeni smo da držimo volan, gledamo belu liniju i predviđamo radnje ostalih učesnika u saobraćaju. Ovo je teži deo života daleko od penjališta i tu nam vremena za sabiranje utisaka ostaje vrlo malo. Nekad smo toliko umorni ili možda lenji da ni za to nemamo snage. Da bismo o nečemu valjano prosudili potrebno je da prođe vreme, da se utisak, kako se to žargnoski kaže slegne. Ipak, razmenjujemo prve utiske i ostajemo svi sa istim zaključkom. Važno je iskreno i otvoreno razgovarati, naročito sa supenjačima o tome kako smo se u smeru osećali. 

Često ćete od ljudi čuti kako sa entuzijazmom, ponosni i puni sebe pričaju o tome kako su uradili ovo ili ono, ali vrlo retko ćete od nekog čuti da vam realno kaže kako se istinski osećao prilikom penjanja. Njihov se ego, što bi Aleksa Srdanov rekao, kao balon naduva i zaborave kako im je bilo.

Retko ko će reći, bilo mi je teško, imao sam drhtanje noge u detalju, nisam znao šta ću sledeće da uradim, ali sam se pribrao, prikupio snagu, sredio misli i nastavio. Nije popularno priznavati slabost, naročito na našim prostorima,  a zašto je to tako nikad mi nije bilo jasno.

Različite situacije u životu su mi potvrdile da je vrlo bitno praviti se važan i da se to čak više ceni nego biti iskren. Kad sam počinjala sa sportskim penjanjem na prirodnim stenama imala sam ogroman strah od ispadanja, a jedna od mojih strategija borbe bila je da taj strah prepoznam, prihvatim i nastavim da se borim protiv njega. Već tada sam otvoreno priznavala i naglas izgovarala "Ja se plašim" i uprkos tome penjala, plakala i kopčala. Bilo je drugara koji su se čudili, kako to da se toliko plašim, a znala sam da se i oni isto toliko plaše samo nisu u stanju da to prihvate i prevaziđu. Strah je trajao, bio prisutan kod mene neko vreme, ja sam se borila i nastavljala, nisam odustajala i tražila izgovore, dok je većina onih koji nisu strah priznavali odlazila uz različite izgovore i laži. Lažno predstavljanje sebe- sebi, ima li šta pogubnije.

Nisam prestala da se čudim ni na fakultetu kada bi na pitanje profesora da li je ovo svima jasno pomalo stidljivo, ali ipak iskreno odogovrila, "Ne, molim vas pojasnite", reakciji kolega koji su se čudili pa kako baš to mi da nije jasno. Kasnije, u razgovoru nakon predavanja, kada sam ih pitala da li je njima to bilo jasno, odgovorili su da nije, a kada sam ih pitala zašto je onda strašno priznati i naučiti nešto novo odmahivali su glavom.

Lakše je verovatno glumiti, predstavljati se da jesi nešto što nisi i tako graditi pozitivnu sliku o sebi. Priznati sebi, ja sam se sada uplašila, nisam za ovo dovoljno utrenirana, jeste teško ali mislim da je to jedini put koji vodi napred. U suprotnom ostajemo zaglavljeni u mreži izgovora koja nas silno povlači na dno. 

I posle ovog će neko reći, pa ona ponovo piše o ovome, ali ja potvrđujem da ću nastaviti da pričam i pišem jer možda će neko prepoznati priznavanje svojih slabosti kao dobar način rešavanja problema umesto konstantnog bežanja. Bežanje je teško priznati sebi, svi kažemo da mi to ne radimo, ali kad se zagledamo u sebe i razmislimo bez prisustva  Ega uviđamo da je čovek vrlo labilno, izgovorima sklono biće. 

Tako bih ja mogla naći hiljadu izgovora da temu produbim još i razgranam na delove, ali ovde je verovatno vreme da se stane. Ako ste razmišljali na sličan način ili ako je ovo na vas imalo bilo kakav uticaj podelite to sa mnom. Biće mi drago da čujem povratnu informaciju.  

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr