Пређи на главни садржај

Prokltije, dolina Runice, Maja Bojs (2461m)

Oduvek sam se pitala gde i kako počinje jedan alpinistički uspon. Znam sigurno da to nije trenutak obuvanja penjačica pred ulazak u smer, ali nisam izučila mehanizam nastajanja ideje za penjanje određenog smera. 

Teško je uhvatiti taj svileni momenat rađanja ideje, razvijanja filma do sitnih detalja i na kraju stvaranje uslova za ispunjenje želje. To su oni nevidljivi koraci koje svi moramo da prođemo da bismo došli do momenta da se držimo za neku stenu, a potom stojimo na njenom vrhu.

Istini za volju, malo ima onog što viđamo u filmovima; šetamo planinom i ugledamo neki  vrh, obuzme nas toliko da imamo neobjašnjivu želju da ga osvojimo i onda tražimo najbolji put za to. Da budem preciznija, zbog ritma života i ubrzanosti vremena koje ne dozvoljava luksuz istraživanja stena i planina, mi svoju inspiraciju moramo da tražimo na mrežama, "on line". Mnogo stvari je danas postalo virtuelno, pa tako i većina naših istraživanja počinje upravo u tom prostoru nesagledivih razmera. Možda taj momenat nastanka ideje nije mnogo ni važan, ali proces implementacije ideje u sopstveni sistem vrednosti, mogućnosti i želja je vrlo zanimljiv.

Ideja za odlazak u Prokletije ovaj put došla mi je kao spoljašnja, nametnuta nije prava reč, ali možda ubačena jeste. Kao crv koji uđe spolja pa brzo nađe svoje mesto u novom organizmu, tako je ideja koja nije bila inicijalno moja počela da me obuzima. Stopila se sa mnom kao da je oduvek tu bila i ja sam joj se prepustila.

Prokletije su planinski venac koji se prostire Crnom Gorom, Albanijom i Kosovom i Metohijom. Etimološko značenje reči Prokletije ukazuje nam da je reč o kršljivim, neprohodnim i vrlo zahtevnim planinama. Prokletije su svet za sebe koji kao pravi div dozvoljava samo hrabrim, vrednim i upornim da ga pohode.

Na Prokletijama sam penjala do sada samo dva puta, jednom na alpinističkom taboru 2013.godine, a potom dve godine kasnije u sklopu priprema za uspon na Materhorn. 

Već pri prvom susretu mi je bilo jasno da su ovo ozbiljne planine koje sa razlogom nazivaju Crnogorski Alpi, da je za uspone u njima potrebno biti spreman u svakom smislu te reči.

Nikola i Miloš planiraju da posetimo, za nas do sada nepoznati deo Prokletija i penjemo severnom stranom na vrh Maja Bojs (2461m). Prvenstveno su smer pod nazivom Dijagonalisima, V-, IV, III, 550m, a u okviru akcije koju su nazvali Team building Kakiš, popeli Radoslav Milojević i Predrag Zagorac (AOB) avgusta 2012.godine. Punih 10 godina smer je čekao na prvo ponavljanje i to su jula ove godine uradili Danilo Pot i Danilo Vešović iz Malog alpinističkog kluba (MAK) iz Podgorice. 

DAN 1: Sveže informacije o pristupu, smeru i silazu dobili smo od Danila Pot na čemu smo vrlo zahvalni. Bez tih informacija bi ovaj uspon bio znatno teži. Naoružani infromacijama, željom, tehničkom opremom i hranom se, u petak popodne, upućujemo ka Gusinju.

U Gusinju smo kupili vodu i još neke sitnice te krenuli automobilom ka dolini Ropojane. Asfaltirani put vodi od Gusinja ka selu Vusanje i nastavlja još neko vreme, a  potom prelazi u makadam koji je promenljivog kvaliteta. Negde dovoljno prihvatljiv za nizak auto, a negde rupe i veliko kamenje prilično otežavaju vožnju. Dan je i preglednost je dobra, a mi ne odustajemo od namere da se što više približimo cilju. Stižemo do turističke atrakcije Savino oko, tj oko Skakavice gde na parkingu ostavljamo auto i finalno pakujemo rančeve za polazak. 

Savino oko je izvor koji se nalazi na 1000 metara nadmorske visine, vrlo karakterističan jer voda izvire iz dubine i stvara nestvarno plavu prozirnu vodu koja osvaja na prvi pogled. 

Dalja vožnja običnim automobilom bi bila praktično nemoguća, tako da smo našli pogodno mesto za parking i krenuli sa prepakivanjem. 

U daljini smo čuli zvuk, a ubrzo ugledali kako nam se približava terensko vozilo, veliki džip koji prazan ide na gore; oči su nam zasijale. Svi smo dobili istu ideju, pa kad je bio blizu mašemo mu da stane. Vozač, stariji gospodin se izvinjava što ne može da nas poveze jer žuri ka karauli Zastan da pokupi grupu koja ga čeka, ali nas obaveštava da iza ide njegov sin istim vozilom i da će on moći da nas poveze.

Našoj sreći nema kraja, a dodatnih par minuta za pakovanje su nam bili sasvim dovoljni da rančeve još malo otežamo. Pobednički sedamo uz konstataciju da "sreća prati hrabre".

Džip nas ostavlja ispred stare vojne karaule Zastan, koja predstavlja polaznu tačku za uspon na najviši vrh Prokletija, Maja Jezerce (2694m), a mi shvatamo da smo otišli previsoko. Vraćamo se peške do raskrsinice gde treba da se odvojimo desno ka Ropojanskom jezeru, otprilike 1km niže. Čak i kad misliš da si prevario surovost i divljinu Prokletija, one ti na suptilan način ukažu da je oprez neophodan. 

Ropojansko jezero

Od odvajanja do jezera nam je trebalo oko 20 minuta hoda. U jezeru nema vode, ali nijanse zelene i žute boje, prošarane po nekim cvetom me oduševljavaju. Glavu sam okretala kao po zapovesti između impozantnih stenovitih gromada i nestvarno divlje, neukrotive prirode koja između sivih stena i kamenja još više dolazi do izražaja. 

Pokušaj utvrđivanja stajne tačke

Krećemo se ka dolini Runice u Albaniji, a staza kojom idemo je dobro markirana, obzirom da je deo mreže puteva "Peaks of the Balkans". "Vrhovi Balkana" su zapravo pešačka staza koja prolazi kroz najlepše skrivene predele Kosova, Crne Gore i Albanije te predstavlja pravu turističku atrakciju za sve željne kvalitetne avanture. 

Naš cilj je livada u dolini Runice, gde ćemo postaviti šator i prenoćiti. Na putu ka cilju glava nam je oblacima, pogled nam luta po izazovnim stenama koje su na sve strane. Na ravnom delu putu pričamo i šalimo se, ali kada uđemo u šumu čiji je nagib konstantan više smo se fokusirali na korake i disanje. 

Posle otprilike sat i po vremena hoda od Ropojanskog jezera stižemo na ravnu, zelenu livadu kojoj smo se obradovali. Postavljamo šator, spremamo opremu za sutra, večeramo i divimo se lepoti koja nas okružuje. Dolina Runice, na čijoj livadi spavamo je na neverovatnom mestu, ravan zeleni plato okružen visokim stenama.

Umor, od vožnje i pešačenja nas stiže te brzo tonemo  u san. Plan je da ustanemo čim svane i krenemo ka našem cilju, smeru koji se nalazi u severo-istočnoj steni vrha Maja Bojs (2461m). 

DAN 2: Rani start je jedan od preduslova za uspeh akcije, pa tako i mi već u 6h krećemo u pristup. 

Do smera nam je trebalo oko 1 sat po strmom terenu koji nas je fino zagrejao. U podnožju smera je još uvek veliki snežnik, a da bismo ga izbegli ulazimo u stenu na mestu gde je bilo najlakše i lagano prečimo u levo.

Pogled na smer

Sažetak smera bio bi sledeći: Smer počinje rampom koja vuče u levo do žljeba. Žljebom vertikalno na gore do izlaska na greben. Grebenom na vrh Maja Bojs. 

Skicu smera nismo imali, ali smo dobili uputstva o istom, kao i naravno služili se logikom i zdravim razumom da smer prati najlakšu i najlogičniju liniju do vrha. 

Vođstvo smo podelili u etape, pa tako prvi kreće da vodi Đžoni po dogovoru pet  dužina. 

Prvi cugovi nude prelepo i iznenađujuće čvrsto penjanje. Stena me podseća na onu u "Bosanskom smeru" u Izgoreloj grudi, veliki isprani hvatovi, a penjanje nije teško, oko IV. Zaista brzo napredujemo u prvih nekoliko cugova. 

Početne dužine

Temperatura je prijatna i osećam se lagodno u duksu. Ambijent je fenomenalan, okruženi smo visokim stenama koje nam mame uzdahe, iznad nas je vedro plavo nebo i stvarno uživamo u svakom momentu. Atmosfera je opuštena i efikasna.

Opuštena atmosfera

Kad uđemo u žljeb nastavlja se čvrsta i lepa stena za penjanje, a težine malo rastu u pojedinim detaljima, oko V. 

Stena je veliko igralište, a mi željni penjanja tražimo zanimljive linije. Privukao nas je plafon sa desne strane i odlučujemo da krenemo ka njemu. Nikola i dalje vodi, ali kad se u momentu prelaska u desno zadržao duže nego planirano znali smo da nešto nije kao što je očekivao.

Nekoliko stotina metara koje treba preći da bi se došlo ispod plafona izgledaju teško za penjanje, a stena se ne čini najboljeg kvaliteta. 


Posle niza godina provedenih u različitim stenama još uvek mi je vrlo teško da nešto procenim sa velike daljine. Zanimljiva je to stvar sa penjanjem; često mi se dešavalo da stenu koju sam popela samo dan ranije gledam i mislim "Nemoguće je da ovde prođe čovek, izgleda preteško", dok sa druge strane nešto što izgleda vrlo lako i jednostavno mi zada neverovatne muke. Kao i u životu, da bismo znali kakvo je nešto treba da mu priđemo blizu i otvorenog srca, bez predrasuda, ako je to ikako moguće jer će nam se samo na taj način ukazati stvarna vrednost onog što je ispred nas. 

Smer nastavljamo da pratimo najlogičnijom/najlakšom linijom i ispod vertikalnog zida koji posle 10ak metara izlazi na greben ja preuzimam vođstvo. 

Tu ponovo razmatramo opciju prelaska u desno gde preko previsne pukotine postoji mogućnost da izbijemo na greben. Međutim, ja se ipak odlučujem da smer nastavim najlakšom linijom, prvi nam je put u steni, ne poznajemo teren i ne osećam se dovoljno spremno da eksperimentišem.

Lepi pokreti na vertikali sa mogućnošću dobrih postavki međuosiguranja vode me na lakši teren, greben koji počinje da sija u svom punom sjaju. Kako to obično biva na grebenima, izloženi su različitim uticajima prirode i stena je tu skoro uvek krušljivija nego na vertikalama. 

Levo od mene sam ugledala još jedan greben kojim je takođe moguće penjati, ali za to bismo morali u donjem delu smera da se držimo levo, sada bi prelazak bio težak.

Nastavljam dalje grebenom koji nije oboren, već traži punu koncetraciju, iako penjanje nije mnogo teško.

Na grebenu

Mesta za postavke međuosiguranja su celom dužinom smera iznenađujuće dobra, najviše za frendove i čokove. Biram put kojim se krećem na gore i pažljivo balansiram između težina i krušljivosti. Uvek se rađe odlučujem za ovo prvo. Od trošne stene me uvek podilazi jeza, a težinu uspevam da savladam, možda ne brzinom kojom želim, ali uvek dovoljno bezbedno.

Pravim štand na lepoj polici gde odmaram dok čekam da dođu Miloš i Nikola. Odatle penjanje nastavlja pločom nagore koja potom prelazi u žljeb. Na prelasku iz ploče u žljeb hvatam veliki kamen koji se pomera pod rukom. Uspevam da ga zadržim i čudim se kako je kamen koji je izlgedao toliko sigurno da ga čak nisam ni proverila uspeo da se odjednom odvoji od stene. Kamen je veličine kućišta za kompjuter, a da ga nisam zadržala pao bi tačno na štand i njih dvojicu. Dok jednom rukom držim kamen, drugom se čvrsto držim za stenu i pokušavam da pronađem najbolji oslonac nogama kako bih uspela da bezbedno stojim u ovom položaju.

Sva nevolja je u tome što ne mogu da nađem adekvatan položaj da kamen uhvatim sa obe ruke i bacim ga tako da ova dvojica ispod mene budu bezebedni; takođe ne smem ni da ga ostavim znajući da će ga uže verovatno oboriti pravo na njih. Jednom rukom ne mogu ni da pomislim da ga bacim jer je suviše težak i velik. Koliko god pokušavala da se namestim u bolji položaj, težina stene mi to ne dozvoljava i ne uspevam, mirim se sa situacijom. Angažovala sam se potpuno da ga zadržim na mestu, a negativne misli pokušavam da neutrališem, znam da imam snage da se držim tu i da držim kamen koliko god treba. 

Miloš i Nikola su na samo nekoliko metara ispod mene i možemo dobro da komuniciramo što je bila zaista olakšavajuća okolnost u ovoj situaciji. Dogovaramo se da držim kamen dok Miloš ne uspe da prebaci štand u levo, premesti uže i najbitnije dok se njih dvojica ne pomere. Nekoliko minuta sam strpljivo čekala dok su sve neophodne mere preduzete kako bih kamen bezbedno odstranila. Kad sam se uverila da su sigurni sklanjam ruku i molim se da su na dobrom, bezbednom mestu. Nekoliko trenutaka neprijatnosti jakog zvuka pucanja kamena i blagi miris varnica od trenja. Kad sam čula glasove potvrde da je sve u redu laknulo mi je. Sabrala sam se i nastavila dalje.

Kad smo se sreli na štandu rekli su mi da je kamen pao direktno na mesto gde je prvobitno bio postavljen njihov štand. Da nisam uspela da ga zadržim napravio bi veliku štetu, ali na svu sreću svi smo bili pribrani i odreagovali najbolje moguće. Trenuci su ključni, nema opuštanja čak ni kad izgleda da sve ide kako treba. 

Dalje nastavlja vrlo zanimljivo penjanje, a ja po staroj dobroj navici uvek idem samo pravo na gore, birajući lep teren za penjanje. Zbog toga sam se našla u težinama koje nisam očekivala, ali sam uspela brzo iz toga da izađem na lakši teren. 

Penjanje teče bez nepotrebnih zadržavanja i jednu dužinu pre izlaska na oboreniji greben Miloš preuzima vođstvo. Sada se već nazire kraj smera; penjemo još dve lake dužine navezani,  pa potom u patikama nastavljamo da hodamo do vrha.

Na vrhu se upisujemo u knjigu posetilaca, pravimo nekoliko fotografija za uspomenu i upijamo neverovatnu magiju prirode. Sa jedne strane nalazi se Dolina jezera, prirodni amfiteatar ispod najviših vrhova Prokletija sa više jezera koja svojim nestvarno plavim i zelenim nijansama,  mame uzdahe svima koji se tu nađu, a sa druge dolina Runice u kojoj smo mi našli svoje kratkoročno utočište pred uspon. 

Dolina jezera



Pogledi nam ostaju prikovani za udaljene visoke stene koje su toliko nepristupačne da se pitam da li ćemo u ovom životu uspeti da stignemo do njih. Na nekima od njih ima smerova, koje su Poljaci popeli kada su boravili u ovom delu Prokletija, i izgledaju vrlo privlačno. 

Inspiracija

Vraćamo se u realnost i počinjemo spust do šatora. Prvi deo staze ide grebenom, a zatim silazi kuloarom koji dolazi do livada. Livadama desno do doline Runice i potom nazad do šatora. Staza za silazak je dobro markirana pa nismo imali problema sa snalažanjem, trebalo nam je oko 2 i po sata da siđemo.

Pri povratku nazad pravimo plan za sutradan i slažemo se da bi bilo vrhunski ako bismo uspeli da popnemo još jedan smer u dolini Grebaje. Smer Zastanit, koji izlazi na istoimeni vrh, visok 250m, ocena V+, koji je takođe Danilo Pot nedavno penjao i ponovo sa nama nesebično podelio informacije o istom. 

Dok se spuštamo koristimo priliku da još malo upijamo lepote koje nas okružuju. 

Kod šatora pravimo pauzu za ručak i kratak odmor. Pakujemo šator i ostatak stvari te započinjemo spust ka kolima.

Dolina Runice, povratak ka šatoru

Znala sam da sada nema džipa da nam ovaj deo olakša i psihički se pripremam. Na ozbiljnoj akciji ove godine bila sam samo jednom, u Sloveniji, ali mi je psihički bilo neuporedivo lakše jer sam dobrim delom znala šta me čeka. Bila mi je poznata stena, iako ne konkretan smer, pristup i silaz. Nažalost ni jednom ove godine nisam posestila Izgorelu grudu ili Velež. Nakon penjanja u tim masivima imam osećaj da mi ni Alpi ne bi teško pali. 

Iako sam iz ranca izbacila vodu, pojeli smo većinu hrane, nemam osećaj da je lakši, pritiska moja leđa i ramena bez ikakve milosti. Uprkos tome, ja se ne savijam već podignute glave uživam u svemu što se dešava. Koliko god da mi je teško, ovo je ono za čim žudim. 

Pred kraj me je već malo uhvatila nervoza, bili smo aktivni 14 sati ukupno, popeli smer, popeli se na vrh i spustili do auta.

Sedamo u auto i oprezno vozimo do doline Grebaja. Već je pao mrak, a  mi u moru svetala tražimo planinarski dom PD Radnički

Tamo nas čeka domar Đoka; puno je ljudi koji se druže uz muziku, a mi smo toliko umorni da jedva uspevamo da večeramo. Za sutra se pravi ozbiljan plan, a ja nisam sigurna da li ću biti u stanju da ga ispunim.

Legli smo oko 23h i odmah zaspali.

DAN 3:

Satove smo navili u 5h, a kad je zazvonio bilo mi je jasno da ovo buđenje nije za mene. 

Bila sam mnogo umorna, svaki dalji napor bi značio pravu agoniju; pristupa ima sigurno više od 2h, potom penjanje, pa silaz još duži od pristupa. Koliko god da mi je želja bila jaka, razum je prevladao.

Ranije bih bila nesrećna, nezadovoljna sobom, prepuna sumnji i pitanja, ali danas sam u potpunom miru sa samom sobom i situacijom. Valjda se to zove napredak.

Ustala sam delimično naspavana, spremila kafu i uživala u njoj. Tišina i planine su savšreni spoj za odmor tela, ali i duše. 

Šetala sam dolinom Grebaje sve do treće livade, dokle sam mogla u sandalama i uživala u svom društvu. Gledala sam stenu gde se momci penju i naravno nisam mogla ništa da vidim. 

Popodne su krenuli da se navlače oblaci, a ja sam počela da se brinem za Nikolu i Miloša. Ne zbog toga jer sam mislila da će im se nešto loše desiti, već zbog toga što znam da osećaj kad si u steni, a pada kiša uopšte nije lep, da ako trenutno penju moraće da čekaju da se osuši, zbog toga što kiša može dugo da traje. Oblaci su se igrali sa nama, dolazili su i odlazili, dok kiša nije počela da pada. Sa terase planinarskog doma gledala sam u pravcu stene i čekala da prođe. 

Miloš u smeru Zastanit, V+, 250m

Za otprilike 40 minuta koliko je kiša padala, ja sam se dosađivala. Pre toga sam spakovala šator i sve naše stvari i ostavila u glavnoj sobi planinarskog doma , strpljivo sam čekala da kiša prođe. Čim je stala ja sam krenula u šetnju do treće livade jer sam se nadala da će penjači uskoro da se vrate. Društvo mi je pravio domar Đoka i vreme je brzo prošlo, uopšte se više nisam brinula, u njih sam imala potpuno poverenje, znala sam da su spremni na sve.

Hodali smo bez žurbe, a kad smo došli do treće livade dozivali smo ih da utvrdimo koliko su blizu. Nije prošlo ni 15 minuta kad sam ih ugledala mokre, umorne i srećne kako izbijaju iz šume.

Nakon čestitki za popet smer pričaju mi utiske. Kažu da je stena lošijeg kvaliteta od one koju smo juče penjali, te da je smer znatno vertikalniji. Linija je fantastična, a oni za sebe kažu da je "umorni smo" pridev koji ne opisuje u potpunosti njihovo stanje, trebalo bi naći neki jači i od superlativa. 

Kiša ih je uhvatila na silasku iz smera što je bio savšren tajming. Ja ne osećam žal što nisam bila, već sreću što mogu uspeh da podelim sa njima i što zajedno istinski u njemu uživamo.

Svaka čast je malo za ono što su ovi momci uradili: dva smera, od toga jedan od 500m u dve različite doline na Prokletijama u dva dana. Razbili su dva mita, a to je da kad popneš jedan smer od 500m, sutradan ti se ne penje i onaj da je vrlo teško u Prokletijama penjati dva dana za redom. 



Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr