Пређи на главни садржај

Sve te vodilo k' Jeli

Najveće penjalište u našoj divnoj zemlji Srbiji,Jelašnička klisura, nalazi se u okolini Niša, tačnije Niške Banje. Ponovo nas put, posle dugo vremena, vodi tamo. Od 14.-19. avgusta bio je organizovan kamp mladih sportskih penjača. Radi se o projektu pograničnog druženja Srbije i Mađarske, koji je finansirala EU
Smeštaj i ishrana za sve učesnike kampa bili su organizovani u restoranu "kod Brke" koji se nalazi na 15-ak minuta hoda od same stene. Ideja o ovakvoj vrsti druženja i upoznavanja svidela mi se čim sam o njoj čula. Ugostili smo oko dvanaest penjača iz Mađarske i domaćinski im pokazivali smeri i penjali sa njima. Grupu od oko 50 penjača nije nimalo lako organizovati. Različiti uzrasti, nivoi penjanja, navike i želje,ali zahvaljujući dobroj volji organizatora sve je proteklo u najboljem redu. Divno je videti nasmejana lica zadovoljne dece koja sa nestrpljenjem čekaju novi dan i novo penjanje.
Jedan od gostiju u smeri "Lumbago"
Jedina stvar koja je meni mnogo smetala je bila prevelika vrućina i sunce koje je svaki dan sve jače sijalo. Tako smo ustajali rano ( već oko 6h na nogama), tražili smeri koje su u hladu i penjali dok nas sunce u tome ne spreči. Oko podne smo odlazili na ručak, zatim odmor pa predveče opet na penjanje. Bilo je stvarno divno nakačiti samo kompletiće na pojas i penjati. Prija posle toliko ispenjanih dugih alpinističkih smeri. Osećaj da možeš da se vratiš kad god to poželiš, da pored toga možeš i da padneš jer si apsolutno siguran da će bolt to izdržati. Sigurna sam ja donkle i u ono što sama stavim u stenu,ali opet nekako važi da u alpinizmu nema padanja, pa se toga i držim. Sem sunca koje nas je svakako ometalo u našim namerama da penjemo što više, ograničavajući faktor bila je i stena koja je izuzetno oštra. Nemilosrdno kida kožu sa naših prstića željnih penjanja.
Sportsko penjalište nisam posetila dobre dve godine, pa je ovo za mene bio popriličan napor. Penjem, padam , rešavam detalje i na kraju uspešno sastavljam smer. Shvatim da me sve ovo podseća na neku igru u odnosu na ono što sam do sada iskusila. Jeste teško i naporno fizički, u to nema sumnje, ali isto tako opuštajuće za našu psihu. U slučaju da se promeni vreme iz smera možeš da pobegneš apsolutno kad god poželiš, brzo i jednostavno. Isto tako ako ti se više ne penje, uvek se nađe neko ko će da raspremi smer. Ne treba da proveravaš većinu stvari koje uhvatiš u slučaju da će ispasti, jednostavno milina. Posle tog rasterećenja Laza i ja smo odlučili da ipak radimo nešto što više volimo, multi pitch smeri (ili smeri sa više dužina). Tako smo četvrti dan penjanja ušli u smer od oko 100m čiji je najteži rastežaj bio ocene 7-.
1: " Sve te vodilo k' meni"
Znala sam da će Lazi biti teško jer ipak ne može da me prati u potpunosti,ali da ću se ja onako oznojati, e to mi je već bilo nepoznato. Ništa drugo do umor, znatno mi je otežavalo penjanje. Nisam mislila da ću se ovoliko namučiti u tako, može se reći, laganoj oceni. Laza je pritom imao dodatno opterećenje, uže koje je nosio radi lakšeg abzajla. Tako se na drugom štandu odlučio da ne ide dalje. Popela sam tu poslednju,treću dužinu i iz dva puta abzajlovala do njega. Smer pritom i nije naročito za uživanje. Puna je travnatih pukotina, sitnih kamenčića... Ipak je ovo trebao biti dan odmora. Ali tako to ide, kad mi iz ravnice, željni stene i penjanja navalimo na stenu. Umorni smo sišli i žurno smazali sendviče koji su nas sačekali u podnožju. Tog popodneva nismo ništa više penjali, bilo nam je dosta. Sledećeg dana bio je organizovan uspon na vrh Suve planine, Trem.
Trem 1810 m.n.v.
Drugari iz Mađarske bili su oduševljeni, a meni je opet, kao i prethodnih dana smetalo sunce. Celokupan uspon, sa svim pauzama, čekanjima i ostalim zastajkivanjima trajao je oko šest i po sati. Predivan pogled sa vrha još jednom me je podsetio šta je ono što vredi videti,doživeti i čemu se radovati. Odmorili podlaktice, umorili noge. Ujutro smo se spakovali, pozdravili sa društvom, starim i onim koje smo tamo upoznali i nastavili put Kikinde. Iako je ono što sada radim, čini mi se na mnogo višem nivou od samog sportskog penjanja nikada ne smemo potceniti ni ovo. Treba se češće vraćati teškim smerima, vežbati snagu i izdržljivost kako bi naši alpinistički usponi bili bolji i napredniji.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr