Пређи на главни садржај

Beljanica

Komisija za alpinizam je, preko planinarskog saveza Srbija, organizovala kamp mladih i perspektivnih alpinista. Uprkos tome što su iz našeg kluba krenuli uglavnom klinci, to zaista fenomenalno zvuči. Imali smo pune pansione, prenoćište i vrhnunsku hranu. Moj zadatak ovog puta bio je da brinem o njima. Postavljam smeri, pomažem pri penjanju i naravno vodim računa da uvek budu topli, siti, napiti :) Ne znam kako to zvuči, ali znam sigurno da nije nimalo lak posao. Tako smo iz Kikinde krenuli sa dvoje kola i troje dece mlađe od 12 god.
Stefan, Nina i Petar- prepuni energije
Penjalište se nalazi pored samog puta. Prvi blok sadrži 3 opremljena sportska smera. Dva su ocene oko šestice, a jedna ima 2 detalja za koje bi rekla da su ocene oko VII-. Sledeći blok takođe sadrži 3 smera i  nalazi nešto dalje od ovog. Ocene su  lakše, a smeri oko 25m dužine. Kako smeri nisu bile u potpunosti očišćene tako penjanje ali i boravak ostalih penjača u blizini nije bio bezbedan. Tako smo svi sa šlemovima na glavama radili vežbe zagrevanja, trčkali, jurili se..i najvažnije držali podalje od stene i onog koji penje. Nisam sigurna kako su se oni snašli sa kamenjem koje im je ponekad ostajalo u rukama, ili onim,sitnim i krupnijim,koje su nespretno nogama odvaljivali, ali prosto drugačijeg nije bilo. Ovome smo morali da se prilagodimo. Stvarno je bilo mnogo hladno, sunce koje nas je ponekad počastilo svojim zracima nije bilo dovoljno da ugreje nas, ugreje ruke i noge koje su bile ledeno hladne. Trudili su se i međusobno bodrili jedan drugog. Drago mi je bilo da se njihovo drugarstvo ogledalo i u beskrajnoj podršci i pomoći koji su jedno drugom pružali. Nije bilo zavisti i pakosti, netrepeljivosti. Uz malo muke, svi su uspeli da popnu sva tri smera. Meni su se ruke ukočile od osiguravanja.
Pera je stručno konstatova da mu više leže prirodne stene :)
Laza je izgubio glas pokušavajući da im objasni šta treba da rade. Oni stariji su se možda malo i dosađivali. Zbog velike gužve čekali svoj red da pokušaju.
Nina se,kao i uvek malo žalila, ali na kraju ipak popela...
Uvek najglasniji i najnemriniji, Stefan je pomalo nervirao sve prisutne svojim prodornim glasom. I on je, kao i ostali, odlično penjao! Posle celog dana provedenog napolju (izgledali su umorno i pospano) zaista mi nije jasno kako su mogli da čuju kako nešto lupka po tavanu. Čudnije je bilo što ništa nije lupkalo. Tako su iz kuće u kojoj su bili smešteni, uplašeni morali da pređu u moju sobu. Premeštanje je uspešno izvršeno pa je tako nas četvoro spavalo u dvokrevetnoj sobi. Pera, najneustrašiviji i najmirniji  svoje mesto u krevetu zamenio je spavanjem na podu, na dušeku. Za njega je to,čini se, bilo pravo uživanje :) Nina i Stefan su se gurali u jednom krevetu, povremeno prelazili na moj, ali preživesmo i te dve noći nekako. 
Boje i priroda u planini u jesen su fascinantni. Od jarko crvene, preko narandžaste, roze pa sve do zelene. Izgleda kao ćilim najlepših boja prostret  svuda unaokolo. 

 Šetajući dalje dolinom otkrili smo još stena. Većina nije za penjanje jer je nepristupačna. Ima i onih preteških koje bi bile po meri sportskih penjača. 
Čuli smo za neke stene koje su pronašli Cobe i Raca, nalaze sa na drugoj strani. Ovog puta nismo išli da ih nađemo. Verujem da tamo ima još posla oko bušenja, čišćenja i pre svega pronalaska novih linija.
Ekipa na okupu :)
Proveli vikend sa najmlađima i trudili se da im približimo penjanje na prirodnim stenama. Alpinizam nažalost nismo mogli jer se smeri nalaze pored puta. No, biće još prilika.nikad nije kasno!

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr