Пређи на главни садржај

Paklena ˝Šubara˝

Priča o smeri po imenu ˝Šubara direkt˝ nekako počinje još prošle godine, pri mojoj prvoj poseti toj čudesnoj Paklenici o kojoj sam dugo sanjala. Priče ostalih alpinista o lepotama ovog penjališta uvek su mi nekako najduže odzvanjale u ušima, krile se u srcu i konačno bljesnuše pred mojim očima. More koje nam se ukaže pri svakom penjanju, čvrsta i kvalitetna stena, sunce i vetrić bez koga ne može su ono što me je i ovog puta nateralo da odlazak tamo željno iščekujem.
Naime, prošle godine Sergi, Siniša i ja trećeg dana smo bili odlučni da popnemo pomenutu smer koja se nalazi u Anića kuku, dužine 350m, a ocene 6c+ ili kako UIAA tabela kaže 8-.  Znali smo da nam za to treba dosta snage, i pre svega izdržljivosti ali kako nam je to bio treći dan penjanja, pa smo već bili iscprljeni, odlučili smo da tako ipak ostavimo za neki naredni put. Popesmo tada ˝Nostalgiju˝.
Stena Anića kuka
Prvog dana sadašnjeg dolaska Siške i ja, iako je bilo kasno za ulazak u smeri, pokušamo da popnemo dve smeri od po 250m kako bih ja to upisala u svoj karton kao smer od 500m,1+1 :) Iako nas je pri povratku sustigao mrak, uspeli smo. Bili smo brzi i efikasni. Moram priznati da me je to prilično umorilo. Rano ležem kako bi se valjano odmorila za sutrašnji dan i ponovni pokušaj uspona na Anića kuk kroz Šubaru. Umor je bio toliki da alarm koji je trebao da me probudi uopšte nisam čula. Žurno pakujemo stvari i krećemo. U 11h ulazimo u smer. Prve tri dužine trebao je da vodi Aca, zatim slede moje tri, pa onda ključna dužina i preostale dve za Sišketa. Tako i bi. Prve dve su lake, zatim sledi nezgodna prečka u levo i potom ja stupam na scenu. Znala sam da mi ta prečka neće lako pasti, ali kako penjem kao druga, uz malo muke uspevam da pređem. Sve ovo bilo je samo zagrevanje za ono što tek sledi. Vodim, ali vrlo oprezno kako bi ostala u našoj smeri. Sa leve i desne strane ima drugih boltova, ali sam koncentrisana i pratim one prave. Pokreti nisu bili naročito teški, ali sam nekako počela da osećam umor. Nisu mi se umorile samo podlaktice, već celo telo, onako kako to izgleda kad neko nije u formi. Ništa zato, hrabrim sebe, i nastavljam dalje. Posle dve popete dužine nađem se ispod velikog prevesa koji opet ja treba da vodim. Huh! Iako je smer izboltovana, uopšte nije za opusiti se. Krećem hrabro, ali me umor savlada pa ipak po prvi put sedam u pojas. Ne smem se obeshrabriti, pokušam par puta i prolazim. Zatim sledi vrlo nezgodno prebacivanje u desno i smer nastavlja konstanto teškim pokretima. Dolazim na štand srećna jer znam da je moje vođenje za taj dan završeno, ali i pomalo uplašena teške dužine koja nam sledi. Nakon 200m penjanja trebalo je ući nešto što se graniči sa mojim mogućnostima. Gledam Sišketa kako vodi i sve izgleda tako lako i jednostavno :) Uvek je tako kad penje neko ko ume. Iako je cela ta dužina teška i konstantna čini se da je jedan detalj pravio najviše problema. Kao druga sam ga iz par pokušaja elegantno prešla, ali sam sigurna da ne bi tako bilo da sam vodila. Iako nije prošao slobodno, svaka čast Sišketu! Sledeća dužina je lakša, ali sa obzirom na umor koji sam osećala, penjačice koje su me gadno stezale, pojas koji se lagano usecao u moje kukove i nešto najlakše bi mi teško palo. Pored svega ovog, jasno sam videla svoju spravu za osiguravanje, taj lepi tamno plavi gajd kako leti niz strmu stenu i zaustavlja se negde u žbunju. Bilo mi je jasno da ga neću više pronaći. Pa i da ga nađem posle pada sa oko 300m više nije siguran za upotrebu. Čim sam ugledala Sišketa i saopštila mu tu vest, ipak mi je kamen pao sa srca jer sam znala da je kraj blizu. Sedmočasovnom penjanju polako se bližio kraj. Čujem poznate glasove sa vrha i znam da nas Steva i Marija čekaju gore. Ubrzo zatim stižu i Džoni i Sale i svi zajedno uživamo u predivnom zalasku sunca, crvenoj boji neba koja se ogledala u mirnom moru.
Nema lepšeg osećaja nego kad srećan zbog završene smeri podeliš svoj osmeh sa drugima, a pritom te još i priroda nagradi svojim neizmernim lepotama. Žale se neki na silazak koji nam sledi, a je sve to gledam kao neizbežni deo planine koju toliko volim. Istina, bila sam umorna, želela i čekala krevet, ali sastavni deo je i svakako silazak, pa ako tako shvatimo biće nam lakše. Sve to upotpunjuje nezaboravni doživljaj, sprema nas za naredne poduhvate, obogaćuje naš duh i misli. Optimistično sagledavanje stvari prožeto realnošću je ono što ću svakako nastojati da održim. Nikad se ne spava lepše nego posle zvezdane noći, mnogo prepenjanih metara i pregaženih kamenja, ispričanih korisnih priča. Pa ako se svemu ovom doda brčkanje u moru i izležavanje na suncu dobijamo savršeno provedenih par dana. Osmeh na licu pri povrtaku kući sve govori o uspešnosti akcije!

Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam...

Zaboravljeni smerovi Gornjačke klisure

 Gornjačka klisura nalazi se u istočnoj Srbiji, u oblasti Homolja. Duga je oko 16km, a njene stene alpinisti koriste kao penjački poligon. Svojom konfiguracijom Gornjak zaista predstavlja idealno mesto za trening i vežbu; stena je uglavnom dobrog kvaliteta, pristupi su laki i brzi pa se za jedan dan može povezati više smerova što predstavlja odličnu pripremu za veliku stenu.  Ipak, koliko god dobra donosi penjanje u stenama Gornjačke klisure ponekad, ako se zanesemo, može nam dati lažni osećaj upenjanosti, brzine i efikasnosti. Većina smerova je takve konfiguracije da je samo jedan cug težak i zahtevan dok se ostali relativno lako prolaze. To nam daje osećaj samopouzdanja koji u velikim, težim stenama i te kako biva poljuljan. Već u Sićevu je priča skroz drugačija; teški cugovi su konstantni i naporni, a zamislite tek stenu od 500+ metara visine. Treba dobro razumeti sve prednosti i mane pojedinog penjališta, da bismo bili u mogućnosti da pravilno procenimo svoje sposobnosti u...

Alpinistički dragulj- Romanija

Na Romaniji sam sa Lazom popela svoj prvi alpinistički smer, Centralni brid. Još uvek rado prepričava anegdotu kada me je nakon ispenjanog smera pitao kako mi se čini alpinizam, a ja odgovorila dosadno, da je sve mogao da očekuje na svetu sem takvog odgovora. A meni je stvarno  tada bilo dosadno, mlada i sportski penjač u vrhunskoj formi tragala sam za teškim pokretima i sitnim hvatovima. Toga nije bilo, ali moram priznati da me je zaintrigiralo kada mi je Laza rekao "ti ćeš sigurno biti alpinista". Iz poverenja, ali i želje da otkrijem da li će se to stvarno desiti prihvatala sam njegove predloge da penjemo još neke smerove. Drugi smer koji smo penjali bio je Okomiti i tu mi se alpinizam učinio težak. Nakon toga sam uz Lazino mentorstvo nastavila da istražujem i sva penjačka, alpinistička i životna iskustva dovela su me ovde gde jesam. Romanija sa svojim fenomenalnim ambijentom i atraktivnim, teškim smerovima  i danas je za mene interesantni alpinistički poligon. Sezon...