Пређи на главни садржај

Faza: "topljenje"

"Kako sam se nadala dobro sam se udala" fraza je koja savršeno opisuje ovu avanturu. Krenula sam na put sa ubeđenjem da se led istopio, ali isto tako nepokolebljivom nadom i optimizmom da ga ipak ima. Uputili smo se na penjanje zaleđenog vodopada u Topli Do koji se nalazi na Staroj planini. Majka priroda, tačnije lavina koja je preprečila put omela nas je da do tamo i stignemo. Tako sam, pomalo razočarana, slušala dalje planove i razmatranja o sledećoj stanici. Bila je subota, ne tako hladan, ali tmuran dan, dan republičke akcije uspona na Trem. Uprkos činjenici da je tamo veliki broj planinara bio rešen da se domogne vrha odlučili smo da penjemo možda neki koluar sa severne strane. Nismo znali da li je sneg pogodan za tako nešto, ali ipak produžavamo u tom smeru. Ulazimo u Jelašničku klisuru i mene obuzme nostalgija penjanja suve stene :) Sa naše desne strane ukaže se stari, dobro znan vodopad Ripaljka ovog puta u nešto drugačijem izdanju, zaleđen! Sreće i radosti za sve nas. Istina, bilo je to kratko, ali neverovatno iskustvo u lednom penjanju. Moj prvi put. Nisam stručnjak u procenjivanju leda, ali činilo mi se da će ovaj dobro da drži. Jeste se držao, što bi se reklo jedva, ali poslužio je svrsi.

Poučena iskustvom dry toolinga znala sam da alatke ne treba previše jako stisnuti, ali jedno je umeti a drugo primeniti. Krećem levom stranom, onom koja beše manje mokra. Zabijam alatke dosta duboko pa tako imam malih problema prilikom vađenja istih. Stižem do vrha tužno konstatujući da je već kraj. Osiguranje je bilo postvaljeno na top, tako da o eventualnom padu uopšte nisam birnula. Mala pauza za sumiranje utisaka i nasmejana krećem i desnom stranom. Pre mene tuda je prošao Peca i reče mi kako je mnogo mokro te bi trebala da budem brza. No to sam i sama videla :) Voda je curila svuda po meni dok sam par puta pokušala da se maknem od zemlje. Upornost se uvek isplati. Kritičan deo je prošao,pravim još nekoliko sličnih pokreta i ponovo sam na vrhu. Oko desetak metara ličilo mi je na jedan jedini. 

Sledećeg jutra odlazimo na Suvu planinu. Mimi nas savetuje da je najbolje da odemo na Mosor. Biće tu nekog penjanja, kako nam je objasnio. Oko sat i po vremena pešačenja po dubokom isprćenom snegu kroz koji sam ipak bezbroj puta propala i eto nas ispod stene koja vodi na vrh Mosora (984mnv). Samo sam je željno pogledala i nastavila da pratim ostale shvatajući da tu nikakvog penjanja neće biti. Pratili smo markiranu stazu koja vodi na vrh. Požalila sam se Peci i on mi spremno predlaže da penjemo i izvučemo neku liniju :) Moje prvo penjanje zimi, u gozjericama. Nemam informaciju da li je tu neko penjao i kuda. Stena izgleda ovako (slika pozajmeljena sa neta)

Nije bilo mnogo snega, pa ni potrebe za korišćenjem bajli. Smer je duga oko 80 metara. Prva dužina ocene je tri, a u sledećoj nailazimo na mali krušljivi preves za koji bih rekla da je u detalju pet plus. Stegnuta sam i teže mi je da se namestim nego da imam penjačice na nogama. Sigurna sam da će to držati, ali se ipak osećam nekako čudno. Za 50 min smo na vrhu i divimo se lepotama krajolika. Ponovo se podsećam šta je to što je vredno življenja i radovanja novom jutru. Silazimo dole, brže nego što smo se popeli i konstatujem da u stvari i nije tako loše kao što sam mislila da će biti. Naprotiv, bila je to odlična akcija. Penjanje u ledu koje sam tako dugo iščekivala, trening i uspon na Mosor i to penjanjem suve stene... Desiće nam se sve ono što želimo, potrebno je samo želeti dovoljno jako. 

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr