Пређи на главни садржај

Večiti tečajac

Pre detaljnog opisivanja smera i penjanja podeliću svoja razmišljanja na temu povreda u sportu. Niko od sportista ih ne voli i često ih ne shvatamo ozbiljno. Kao posledica duge sportske karijere naviknemo i da živimo sa njima. Kad nas nešto zaboli u toku ili nakon treninga, kažemo onu čuvenu "ma nije to ništa", nekoliko dana mažemo različite kreme i to prođe. Mi nastavljamo da se ponašamo kao da se ništa nije desilo; sve ide kao i pre. Retko imamo vremena da radimo na otklanjanju nedostatka koje su do povrede doveli. Uvek rešavamo posledice, retko uzrok. Vrtimo se u krug, sve do momenta dok nas nešto toliko ne zaboli da onemogućava pokret i normalno funkcionisanje. Tako je bilo i sa mojom desnom rukom. Na jednom treningu napravila sam nezgodan pokret i ruka je počela da me boli. Nekoliko dana smanjene aktivnosti, kreme protiv bolova i naizgled rešen problem. Penjanje na Veležu, bol se vraća ali brzo prolazi. Sve je podnošljivo zarad ostvarenja višeg cilja, penjanja. Proredila sam treninge, bol postepeno nestaje i već dogovaram penjanje u Gornjaku. Sve prolazi odlično, ali na vrhu drugog smera, baš kad je bilo najteže osetila sam oštar, probadajući bol. Nagon za održanjem je jači i naravno to me ne sprečava da bezbedno popnem smer. Kako se ruka hladi mogućnost pomeranja je sve manja. Boli toliko da mi je neprijatno čak i u mirovanju. Nije dobro, kažem sebi. Opet sam se polakomila i bila nestrpljiva. Verujem da ću u budućnosti biti pametnija. Dobro poznati scenario je ovog puta izostao i oporavak traje duže nego što sam želela. Iza mene je dug period mirovanja, fizikalnih terapija, vežbanja i puno razgovora sa samom sobom. Kao zaključak priče o povredama istakla bih to da je bitno prepoznati simptome, poznavati svoje slabosti  i balansirati između onog "nije to ništa" i "vreme je da se ovim ozbiljno pozabavim". Svaka čast onima koji sebe ne dovedu u ovu sitaciju, potrebno je puno samokontrole. 
Vraćanje u trenažni proces nakon povrede je priča za sebe. Puno straha, malo samopouzdanja i malo više neizvesnosti. Tu je bitno kontrolisati se i biti umeren. Za sada mi dobro ide. Nakon nekoliko probnih treninga, željna stene sa Milošem dogovaram nedeljno penjanje u Gornjaku. Pridružuje nam se Bojan i penjaćemo u trojnoj navezi.
Smer Večiti tečajac prvenstveno su popeli Nemanja Čizmić i Darko Daljević iz Alpinističkog odseka Beograda, a prvo ponavljanje uradili Jelena Jakovljević i Radomir Mikić. Smer se nalazi u sektoru ladne vode, 10ak metara desno od smera 29 alpinista. Prve utiske o smeru dobila sam od Nemanje prošlog proleća kad je rekao da nije mnogo teško, ali da je nebezbedno, nema mesta za međuosiguranja. Isto to potvrdila je Jelena u svom izveštaju, retka međusiguranja. Ovo svakako nije nešto što se poželeti može, ali vredi probati. 
Foto-skica smera, autor Bojan Trailović

Mogućnost postavki međuosiguranja u tradicionalnom alpinističkom smeru je često subjektivna i zavisi od navika, sposobnosti i preferencija. Kada sam počela da istražujem ovaj svet upotreba čokova i frendova je već bila široko rasprostranjena i to je nešto što me prvo asocira na tradionalno penjanja. Uz iskustvo i mnogo popetih smerova moje oko je postalo vešto da skoro savšreno proceni pukotinu za frend ili čok koji najboje odgovara istoj. Klinove nisam često koristila, pa mi je teško da razmišljam o njima kao sigurnoj postavci, iako to nesumnjivo jesu u svim stenama našeg podneblja. Verujem da su takva razmišljanja imali i prvi penjači i prvi ponavljači smera.

Miloš na početku prvog cuga

Miloš se odlično snalazi sa klinovima pa tako u prvih osam metara smera postavlja dva sigurna. Potrebno je poneti deblje klinove. 
Smer počinjem lepom pločom sa krimpovima i rupicama, penjanje je pravo uživanje. Sa desne strane nalazi se velika ljuska koja je nesigurna i zvoni, ja sam je zaobišla, ali verujem da može poslužiti za prenos težine. 

Nakon ploče sa krimpovima i sitnim gazovima ulazi se u žljeb koji vodi na lakši teren. Žljeb je u blagom previsu, a ispod njega je moguće postaviti mikro frend. 
Drugi cug je prelepa, čvrsta ploča koja podseća na stene Paklenice. Oštro, sitno, ali sigurno. 
Ulaz u ploču drugog cuga

Zaista sam uživala u penjanju i želela da traje što duže. Treći cug vodi kratko na dole, tj potrebno je otpenjati, a zatim preći preko trbuha i nastaviti dalje pločom do grebena. Detalj na trbuhu je kratak, ocene oko VI.

Boki nakon detalja u trećem cugu

Prvi cug je VII-, drugi VI i treći ima detalj VI/VI+. Smer mi je izuzetno prijao jer su ploče moj stil penjanja. Šteta što je visina stene samo 100m. Odličan smer, preporuka svima koji se snalaze u ovim ocenama.  
 P.S. Fotke Bojan Trailović i Miloš Milanović





Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr