Пређи на главни садржај

Nada zadnja umire

Nisu prošle ni pune dve nedelje, a mi smo se ponovo obreli na Visočici; radosni  jer će nam se priključiti Ivan, prijatelj iz Splita. Čovek koji živi na moru, i umesto uživanja u idealnim penjačkim danima u svom dvorištu, odlučuje da prevali stotine kilometara te isproba penjanje u novom području. To se zove volja, požrtvovanost i hrabrost. 
Ovog puta poseta će biti kraća nego što želimo, ostajemo samo jednu noć, ali kad shvatimo da je možda ovo poslednji uslovni vikend za penjanje (u nekom narednom periodu) zbog velike količine padavina koje se najavljuju ipak nam je drago što smo tu. Ne treba uvek očekivati idealno, već naprotiv znati da se ono retko nalazi te naučiti da se prilagodimo realnosti. Nakon malih poteškoća u putu Ivan se konačno pojavljuje. Miloš i ja smo, dok smo ga čekali, iskoristili vreme da se na kratko družimo sa instruktorima i polaznicima zimske škole alpinizma Scorpio koju vodi Edin Durmo. 
Sa dragim ljudima koje smo upoznali prošle zime na turno skijanju razmenili smo planove, ideje te se pozdravili sa nadom u skoro druženje. 
Važna informacija za sve koji planiraju zimi da dođu na Visočicu jeste da je put kroz srce planine, iz Konjica, odnosno od jezera Borci, preko sela Glavatičevo i Luka neprohodan zbog velikih snežnih nanosa do proleća. Kad je manje snega verovatno da se tuda može doći nekim terenskim vozilom, ali je o uslovima na putu potrebno raspitati se pre polaska. Sve ovo zvuči logično i jasno, ali svi smo, pod uticajem savremenih tehnologija izgubili želju da se u bilo šta udubimo i proučimo dalje od onoga što nam se na dlanu nudi. Liniju koja je ucrtana na GPS- u slepo pratimo; ne mali broj puta mi se dogodilo da me je navigacija dovela do neprohodnog puta sa kog sam se teško vratila. Naročito zimi potrebna je dodatna opreznost, a još više kada znamo da ne idemo na popularne turističke destinacije u uređenim zemljama.
Ujutru smo podelili naveze, Ivan i ja se dogovaramo da penjemo čuveni ledopad zanimljivog imena "Nada zadnja umire", a Igor i Miloš se spremaju za "Zajebanu igru", tj centralni koluar Mokrih stijena. 
Dobro poznatim putem stižemo do mesta razdvajanja. Ivan i ja skrećemo levo, pored velike lavine kroz dubok sneg, gde na momente propadamo do struka, dok se druga naveza kreće desno ka svom smeru. 
Nove padavine su činile ishod uspona neizvesnim, ali smo se nadali da je vetar oduvao sneg sa severne stene i da su uslovi dobri. 

Ka amfieteatru, foto Ivan Lovrinović

Pogled na smer, foto Ivan Lovrinović

Bilo je  kao i očekivano te Ivan, džentlmenski, kreće u vođstvo prve dužine.

CUG 1: Na početku se nalazi bolt gde se može napraviti štand. Postoje dve varijante kretanja, krajnje levo, bliže steni i nekoliko metara desno. Levi deo prilično curi, pa odlučujemo da krenemo desno. Na samom početku je vertikalna deonica 10ak metara nakon koje se nalazi prvi boltovani štand, koji se koristi uglavnom kada se postavlja uže za top- rope penjanje sa osiguranjem odozgo. Obzirom da Ivan penje desno nije čak bio u prilici ni da koristi taj štand za postavljanje međuosiguranja. Sigurno vodi i nakon prve vertikale, sledi kratki predah (mala polica), a zatim ponovo skok od desetak metara takođe strmog terena, ali čini se, ipak, za nijansu lakšeg od prvog dela. Led je tvrd i moram više puta da zamahujem kako bih napravila siguran oslonac za vrhove alata.  

Ivan u prvom cugu


Koristim neke rupe koje je Ivan već napravio i to mi dosta olakšava, ali obzirom da sam niža od njega često moram da pravim svoje. Dva ili tri zanimljiva detalja dizanja nogu preko trbuha su mi oduzela energiju jer sam prilično u grču, obzirom da mi je ovo prvo penjanje leda posle dve godine. Nakon ova dva zahtevna dela nagib se smanjuje i penjanje postaje lakše. Štand smo pravili u steni gde se nalaze dva klina, cug je dug skoro čitavih 60 metara. Važan savet sa osiguravaoce je da uvek treba imati tehničke rukavice za penjanje spremne i zagrejane u jakni, pa neposredno pre polaska zameniti ih, tj skinuti rukavice u kojima ste osiguravali i obući ove koje smo telom grejali. Na taj način ćete osigurati da ruke stalno bude tople, jer je pored leda uvek nekoliko stepeni hladnije nego na snegu. Rukavice koje služe za osiguravanje se vraćaju u jaknu, tako da na narednom štandu opet radimo zamenu. Kad god je moguće popijte topao čaj, on će vas takođe zagrejati. 

CUG 2: Na samom početku drugog cuga savršen i ne mnogo srtm led. Mnogo je mekši od onog dole i penjanje je pravo uživanje. 

Katarina u vođstvu drugog cuga, foto Ivan Lovrinović


Desetak metara leda nakon čega se izlazi na strmi sneg do narednog štanda. Sneg je dobro stegao i penjanje je sigurno. Štand sam pravila nakon punih 60 metara, na jednoj steni. Drugi štand nije uređen, potrebno je poneti opremu za izradu istog. 

CUG 3: Postoje dve izlazne varijante iz ovog smera: prva (kraća) - pravo na gore preko strehe na rub stene i druga (duža)- kuloarom levo kojim se izlazi tačno gde završava smer "Sjeverni procep". Kad su uslovi dobri, kao što su bili sada, preporuka je izlaz levo jer penjanje duže traje i zanimljivo je. Ivan je izuvkao celu dužinu užeta, pa sam odmah za njim krenula i ja. Penjali smo simultano, a na vrhu su nas čekali Igor i Miloš. Ovakav izlazni deo je u dobrim uslovima stvarno šteta propustiti, zaista smo uživali.

Izlazni deo levog kuloara, foto Ivan Lovrinović


Kraj smera


Smer "Nada zadnja umire"  je ocenjen sa WI4, nagib ide do 65 stepeni, visina smera je 150m, a dužina (kada se penje sa ovim izlaznim kuloarom) je sigurno 250m. Smer je popularan i u sezoni ima mnogo ponavljanja, a prvenstveno ga je popeo Zuhrić Edin sa svojom suprugom. 

Za spust odlučujemo da otpenjemo smer "Sjeverni procep" i spustimo se u podnožje stene. Ovo je dobra opcija za povratak obzirom da se u spust kreće praktično odmah i da u smeru ima boltova koji mogu poslužiti kao međuosiguranje. Planinarska staza za via normale spust vodi ka vrhu Vito, a potom desno kuloarima gde postavljanje međusoguruanja, ako za to ima potrebe, traje duže i nije bezbedno kao bolt. 

Otpenjavanje je zanimljivo, sa nekoliko ledenih skokova koji ne traju dugo. Nakon izlaska iz smera ponovo probijanje kroz dubok sneg do ravnijeg dela. Pre ulaska u šumu skidamo dereze i pakujemo višak opreme u rančeve. Stomak nas podseća da je gladan i počinjemo da maštamo o ručku. Uz razgovor i brzi tempo lako se spuštamo do polazne tačke, restorana Visočica. 

Tu uživamo u ukusnom ručku, razmenjujemo iskustva sa Igorem i Milošem koji su uradili drugo ponavljanje smera "Zajebana igra". Kažu da su uslovi bili odlični i da je smer lep. Srećni zbog uspeha, te fenomenalnog dana provedenog u planini, ali istovremeno i tužni zbog rastanka krećemo put kuće. 

Put do kuće je završna etapa svakog uspona koji nam ostavlja vremena da analiziramo sve proživljeno, sumiramo utiske i pravimo planove za budućnost. 



Коментари

Популарни постови са овог блога

Zaboravljeni smerovi Gornjačke klisure

 Gornjačka klisura nalazi se u istočnoj Srbiji, u oblasti Homolja. Duga je oko 16km, a njene stene alpinisti koriste kao penjački poligon. Svojom konfiguracijom Gornjak zaista predstavlja idealno mesto za trening i vežbu; stena je uglavnom dobrog kvaliteta, pristupi su laki i brzi pa se za jedan dan može povezati više smerova što predstavlja odličnu pripremu za veliku stenu.  Ipak, koliko god dobra donosi penjanje u stenama Gornjačke klisure ponekad, ako se zanesemo, može nam dati lažni osećaj upenjanosti, brzine i efikasnosti. Većina smerova je takve konfiguracije da je samo jedan cug težak i zahtevan dok se ostali relativno lako prolaze. To nam daje osećaj samopouzdanja koji u velikim, težim stenama i te kako biva poljuljan. Već u Sićevu je priča skroz drugačija; teški cugovi su konstantni i naporni, a zamislite tek stenu od 500+ metara visine. Treba dobro razumeti sve prednosti i mane pojedinog penjališta, da bismo bili u mogućnosti da pravilno procenimo svoje sposobnosti u...

Super G na Veležu

Smer - put kojim se alpinista kreće u steni; nakon prolaska prvi penjači ostavljaju skicu i opis koja ostalima služi kao putokaz. Nakon više ponavljanja smer postaje prepoznatljiv, logičan i pitomiji nego što je to bio na početku. Kada naiđemo na neki trag (stari klin, prusik, omču i sl.) prvih penjača znamo da smo na pravom putu, to uliva sigurnost i podstiće samopouzdanje.  Ipak, kao i u svemu novom...puno nepoznanica vezano za linije smerova, težine i uopšte bilo kakve sveže informacije o istim pozivaju nas i inspirišu. Na Veležu više od 70% smerova nema prvo ponavljanje, što je zaista prava retkost za ovako kvalitetnu i relativno pristupačnu stenu. Super G su prvenstveno popele 1987. godine dve naveze koje su se smenjivale u vođstvu; jednu navezu činili su Laza Radivojac i Edin Durmo, a drugu  Željko Marić i Sead Mujić. Približna visina smera je 340m, a ocenili su ga IV, V.  Prvih 120m metara proteže se  po Davorovom smeru, a na položenoj travnatoj terasi se smer...

Gornjak-mesto neprolazne inspiracije

Članovi alpinističkog odseka Vukan iz Požarevca su stalno aktivni na penjalištu Gornjak. Uređuju planinarske staze, prilaze do smerova, otvaraju nove blokove i penju prvenstvene smerove. Pravi primer staranja o penjalištu od strane lokalnih penjača. Boki (Bojan Trailović) mi je pisao o smeru koji je popeo nedavno. Kaže težak, ali lep, čvrst i penjiv. Odmah sam se zainteresovala, a nije mnogo prošlo da se želje pretvore u realnost. U istom bloku je popeo i jedan prvenstveni smer(Unin greben) te ih sada ima 4. 1.Šrapnelski 2. No-Mi 3.Poligonski 4. Unin greben, fotografija preuzeta od AO Vukan Dogovaramo penjanje u nedelju, Miloš i ja, kao jedna naveza; Boki i Ana Stojanović kao druga. Sa nama je krenuo i Novica Jovanović koji je prvenstveno popeo prve smerove u ovom bloku. Neće da penje, ali želi da nas gleda i daje smernice ako bude potrebno. Veseo susret nakon dugo vremena svima je prijalo.  Do ovog bloka dolazi se iz sela Ždrelo, sa parkinga iznad crkve. Prilaz vodi planinarskom s...