Пређи на главни садржај

Sfinga Mokrih stijena na Visočici

Planina Visočica se nalazi južno od Bjelašnice, a najviši vrh je Džamija (1967m). Visočica je pored Treskavice, Trebevića, Bjelašnice, Igmana, Romanije i Jahorine još jedna u nizu koja se nalazi nedaleko od glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva. 

Vrhovi Vito, Subar, Drstva i Veliko Brdo vikendom privlače brojne planinare i zaljubljenike u prirodu, zbog svoje blizine i pristupačnosti, a opet nestvarne lepote. Pravi mali raj za penjače i alpiniste smestio se u amfiteatar Mokrih stijena (1878m). Tu postoji desetak smerova različite težine gde sebi zanimaciju mogu naći početnici, ali i vrsni iskusni penjači. Informacije o smerovima na Visočici mogu se pronaći uglavnom na društvenim mrežama, a neke od njih navešću ovde radi lakšeg pristupa informacijama.

Smer Pogled na Sfingu - informacije sa fb profila Admira Andelića

Smer Sfinga - informacije sa fb profila Admira Andelića

Smer Prvi put tata - prvenstveno penjali Armin Gazić i Jasmin Čolaković

Smer AH  prvensteno penjali Armin Gazić i Haris  Kalajdžisalihović 

Smer Nada zadnja umire -informacije sa fb stranice Klub ekstremnih sportova "Scorpio"

Smer MI - informacije sa fb profila Igora Milošev

Smer Alpha - informacije sa fb profila Admira Andelić

Smer Zajebana igra prvenstveno penjali Admir Andelić i Edin Zuhrić

Ovo nisu svi smerovi Mokrih stijena i ako neko ima informacije o ostalim, pozivam da slobodno dostavi kako bismo ovaj spisak kompletirali. 

Uigrana ekipa istog sastava kao na prethodnoj akciji se sastala u restoranu Visočica, to nam je bila baza ovog vikenda. Takođe vrlo lep smeštaj je planinarski dom Vrela, a kad je gužva u jednom, uglavnom ima mesta u drugom. 

DAN 1: Turu započinjemo u ranim jutarnjim časovima. Krećemo planinarskom stazom ka vrhu Vito i za otprilike sat vremena  stižemo blizu Mokrih stijena. Zanimljivo je da su ove stene tako nazvane zbog velike količine vode koja njima prolazi, sliva se pa tako kad zaledi čini idealan zimski penjački poligon. Dovoljno blizu i pristupačno, a ipak sa svim elementima pravog alpskog penjanja (led, mix, kuloari). Nakon ovih sat vremena ima otprilike još 30-45 minuta do pod smer, zavisi u kom pravcu se krene.

Miloš i ja planiramo da penjemo smer "Sfinga", koji su prvenstveno penjali Admir Andelić i Aldin Milunić 2019.godine, a koji do sada nema ni jedno ponavljanje. Milošu je delimično poznat jer je ranije sa Vladom popeo smer koji sa ovim deli prva dva cuga, "Pogled na Sfingu". Vlado, Marija i Jovica kreću put čuvene "Nade". 

Kod stene, obzirom da je severno orijentisana je znatno hladnije nego na ostalim mestima. Pravimo prvi štand i Miloš kreće u vođstvo. Uslovi za penjanje nisu najbolji, novi sneg ništa ne drži, ali srećom da je ispod uglavnom zaleđena trava koja spasava situaciju. Penjanje traje dugo jer pronalaženje sigurnih oslonaca za noge i ruke iziskuje puno vremena. Miloš prečka u desno kako bi došao do najboljeg mesta da pređe sa stena na sneg i tako nastavi gore do prvog sidrišta. Prilično mi je hladno, ali se nadam da ću uskoro početi da penjem. 

Prva dužina smera "Sfinga"


Penjanje prvog cuga nije preterano teško, ali u uslovima kad sneg ne drži skoro ništa, a stena je prekrivena istim pa moramo da čisitmo da bismo našli mesta za alatke i to dovoljno zamara. Ruke su mi se toliko smrzle da mi je to ograničavalo napredovanje, morala sam da skidam rukavice i grejem šake blizu tela. U jednom momentu navukla se gusta magla, okolinu nismo videli, ali smo savršeno čuli smeh i razgovor planinara koji su, čini se, na obližnjim padinama nešto vežbali. Štandovi u smeru su boltovani, što dosta olakšava i ubrzava proces izrade istog. Drugi deo smera je u odličnim uslovima, snežna grapa nagiba uglavnom oko 55 stepeni u koju ulaze samo vrhovi alatki i dereza. Naredni štand pravim pre ulaska u treću, ključnu dužinu. 

Druga dužina

Treći cug počinje laganom rampom, a ubrzo se dolazi do zanimljivog skoka sa debelom ledenom svećom i pločastom stenom sa desne strane koju je nemoguće koristiti za napredovanje.

Početak trećeg cuga

Tu se treba prebaciti u levo, preko lošeg snega do stene. Detalj prelaska preko ledene sveće je nezgodan, jer levu nogu treba podići baš visoko, dok za desnu ne ostaje najbolji oslonac. 

Pred detaljem ključnog cuga

Ja sam to rešila tako što sam levu nogu oslonila na malu ivicu stene, a desnu iza sebe, te ušla u položaj kaminskog penjanja, odgnurnula se snažno levom nogom i zabila alate u nesiguran sneg iznad. Psihički vrlo neprijatno zbog nestabilnosti oslonca za ruke, ali ipak izvodljivo obzirom da se izlazi na položeniji deo. Nakon nekoliko metra lošeg snega dolazi se do stene.

Stena je čudne konfiguracije, podseća me na listnato testo, sva je u slojevima koji savršeno naležu jedan na drugi. Na ključnim mestima postoje boltovi, jer je stena vrlo nepridvidiva, na mestima krušljiva i teška za postavljanje bezbednih međuosiguranja. Penjanje je izazovno jer je rupice za alate potrebno pažljivo tražiti obzirom da se penje po naslaganim pločama. Noge uvek moraju biti što sigurnije, da ne bi sva težina ostala na rukama. Izlazni deo smera je prečenje ispod strehe i pronalaženje mesta gde je najtanja radi bezbednog prelaska i izlaska na vrh. 

Na vrhu smo imali neočekivanog gosta, velikog šarplaninca koji je radosno kružio oko nas i umilno se mazio. Planina nas je nagradila, oterala maglu i prizvala sunce te nam dopustila da na kratko uživamo u svim njenim blagodetima.

Na vrhu smera sa nezvanim gostom

Pakujemo opremu i krećemo grebenom ka vrhu Vito, u jednom momentu skrećemo dole desno na planinarsku stazu koja nas vodi do početne tačke. 

Linija smera je fantastična i verujem da je pravo uživanje kad su uslovi bolji. Naše penjanje je trajalo dugo zbog nesigurnih uslova, ali smo ipak uspeli bezbedno i slobodno da popnemo smer. Smer je visok 100m, ocena je M5/ 60 stepeni. 

Po povratku u bazu druga, tročlana naveza nas obaveštava da su se odlučili za smer  "Sjeverni procep",  jer im se "Nada" učinila pretankom i nebezbednom. U smeru su svi uživali i brzo se spustili dole. Zajedničko druženje nastavljamo uz nezaobilazni burek, krompirušu i domaću kafu. 

DAN 2: Posledice penjanja se javljaju, mišići su umorni, a volja nije na zavidnom nivou. Marija i ja se odlučujemo za odmor dok muška ekipa odlazi na severnu stranu vrha Vito. Tu se, za sada nalaze dva smera, o kojima informacije možete pronaći na fb stranici kluba ekstremnih sportova Scorpio OVDE.

Momci su bili brzi i ekspeditivni, te odmah nakon pakovanja krećemo put Pala na druženje sa uvek pristunim, manje u planini, a više u našim srcima i mislima Srđanom Kujundžić. Kratka kafa i dugi razgovori, ukusna hrana i planovi za budućnost su nešto dragoceno. 

Vikend brzo prolazi, a već planiramo narednu posetu Visočici sa nadom u bolje uslove za penjanje. 

Коментари

Популарни постови са овог блога

Ženski alpinistički međunarodni tabor 2022.

Na našim prostorima žene u alpinizmu su retkost, a samostalne žene u alpinizmu još veća retkost. Još 2012.godine me je jedan Slovenac, sa kojim sam penjala na taboru u Prokletijama, pohvalio kako sam vrlo ažurna, brzo obavljam sve radnje, a čak i pakujem uže. Mislila sam da se šali i da je to normalno, da sve žene to rade, ali mi je rekao da nije često bio u prilici da sretne tako nešto. Nikada nisam volela da pol koristim kao izgovor da nešto ne mogu da uradim. Ravnopravno sam, sa svim muškarcima koji su u mom okruženju, stasavanju i sazrevanju bili u većini, delila muku i radost bavljenja našom prelepom aktivnošću. Ako sam tu gde jesam znači da sam spremna na sve što me čeka i da ću uprkos polnim razlikama sve uspeti da uradim kao što sam i zamislila. I koliko god je druženje i penjanje sa muškarcima bilo korisno, kvalitetno i uspešno isto to sa osobama ženskog pola je jedno potpuno drugačije iskustvo. Moj drugi ozbiljni partner, tj partnerka koja je učestvovala u značajnom delu mog

Prokltije, dolina Runice, Maja Bojs (2461m)

Oduvek sam se pitala gde i kako počinje jedan alpinistički uspon. Znam sigurno da to nije trenutak obuvanja penjačica pred ulazak u smer, ali nisam izučila mehanizam nastajanja ideje za penjanje određenog smera.  Teško je uhvatiti taj svileni momenat rađanja ideje, razvijanja filma do sitnih detalja i na kraju stvaranje uslova za ispunjenje želje. To su oni nevidljivi koraci koje svi moramo da prođemo da bismo došli do momenta da se držimo za neku stenu, a potom stojimo na njenom vrhu. Istini za volju, malo ima onog što viđamo u filmovima; šetamo planinom i ugledamo neki  vrh, obuzme nas toliko da imamo neobjašnjivu želju da ga osvojimo i onda tražimo najbolji put za to. Da budem preciznija, zbog ritma života i ubrzanosti vremena koje ne dozvoljava luksuz istraživanja stena i planina, mi svoju inspiraciju moramo da tražimo na mrežama, "on line". Mnogo stvari je danas postalo virtuelno, pa tako i većina naših istraživanja počinje upravo u tom prostoru nesagledivih razmera. Mož

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi