Пређи на главни садржај

Bolderisanje u Vršcu

Kako su me u poslednje vreme velike stene fascinirale i privukle ponestalo mi je nadahnuća i volje za penanjem na bolderu. Boldering je, naime, stil penjanja koji se vrši bez osiguravajućeg užeta uglavnom na vrlo niskim stenama tj. velikom kamenju ispod kojeg se nalaze dušeci koji služe za ublažavanje pada. Zbog svega navedenog velikih i ozbiljnih povreda pri penjanju na boldere nema. Tu su često neizbežne ogrebotine i oguljeni prstići ali to je sve ono što nam upotpunjuje penjanje. Smeri tj. problemi na prirodnim bolderima uglavnom nisu obeleženi na samoj steni već se uz pomoć skice i magnezijuma sami snalazimo
Elem, tako je naša mala, ali odabrana ekipa odlučila da iskoristi topli septembarski vikend i ponovo pođe put vršačkog brega. Sunce nam se pakosno smešilo, ali nas je vetar spasao. Fino i polako je duvao na naša umorna i oznojana tela. Željni penjanja napali smo stenu i ubrzo potom osetili žaljenje dragih nam podlaktica.   Oštra stena nam je sekla prste ali nismo posustajali. Tako smo premeštali dušeke i obišli tri različite oblasti, kamena. Dušeci su upravo bili ti koji su nam stvarali veliki problem. Zbog čega drugog nego teške finansijske situacije u klubu nismo bili u mogućnosti da priuštimo prave takozvane crash pad dušeke već smo sami nešto improvizovali. Funkcije im se i ne razlikuju drastično, ali prenostivost, funkcinolnost su nebo i zemlja. Naši su veliki, teški, nezgodni za nošenje. Tako smo se prilično umarali pri premeštanju istih. Ali kad se nešto želi i voli ništa ne može biti toliko teško. Bolderi su pravi specijalitet. Mnogo plafona i prevesa koji čupaju iz nas snagu i teraju nas na odmor. Umorni i iscpljeni, jedva smo čekali da sunce zađe kako bi još malo pre mraka uživali u penjanju. Tako smo na kraju dana bili umorni, izgrebani, ali i ispunjeni. Svaki boravak u prirodi je priča za sebe, neponovljivi doživljaj kojeg se nikad neću zasititi. Druženje sa stenom, prirodom, ljudima, samom sobom je ono što me uvek orasploži i inspiriše. Živeli vikendi! 

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr