Пређи на главни садржај

"Samo najmudriji i najgluplji ne mogu se promeniti"

Beše davno kada sam se poslednji put pojavila na nekom takmičenju. Stvarno mnogo davno, toliko da sam shvatila da većinu ljudi koji penju uopšte i ne znam. Stara ekipa me srdačno pozdravlja, ali čini se i začuđeno se pita otkud ja tamo. Mnogi od njih su čuli da se bavim alpinizmom, interesuju se i hvale me. Drago mi je što ljudi znaju da i dalje penjem, iako mnogi od njih verovatno i ne znaju o čemu se zapravo u tom alpinizmu radi. Naime, sportsko-penjački klub "Granit" je povodom otvaranja sezone 2011/2012 organizovao takmičenje u jumpovima iliti skokovima. Takmičenje je bilo otvorenog i nezvaničnog karaktera. U njihovom renoviranom prostoru za penjanje to sada izgleda ovako




Bio je to odličan trening. Penjanje na novom bolderu, druženje, razmenjivanje iskustava. Takmičenje je zamišljeno tako da svaki učesnik smisli jedan jump i da onda ostali takmičari moraju to da ponove, potpuno identično. Ako nekom to ne bi pošlo za rukom dobija minus i tako sa šest ucrtanih minusa ispada iz takmičenja. Iako mi to nije jača strana trudila sam se i dala sve od sebe. Ipak je to sve bilo samo dobro zezanje. Posle ispadanja šetala sam okolo u potrazi za bolder problemima kojih je i te kako bilo. Jedan, drugi, treći...nizali su se detalji i problemi. I to uspešno. Neumorno penjem uprkos visokoj temperaturi i zagušljivosti koji su bili nepodnošljivi. Posle 2h penjanja oznojani i umorni odlučujemo da polako krenemo put Kikinde. Pri povratku sabiram utiske i razmišljam o svemu. Ponekad mi nedostaje često penjanje na novom bolderu i poželim da se vratim tamo gde sam stala. Iako sam već ozbiljnim koracima zagazila u alpinističke vode drago mi je što i ono drugo, sportsko penjanje i boldering nisam zapostavila. Raditi više stvari i to podjednako dobro, ili makar približno prava je stvar. Ljudi širokih shvatanja i mogućnosti su oni koji me inspirišu i podstiču da se i sama usavršavam.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr