Пређи на главни садржај

Ready,steady,GOlubac

Svojim laganim pristutpom, opremljenim smerima i čvrstom stenom Golubac je već dugo moja penjačka meta. Za prvi maj sam penjala sa novom nadom srpskog alpinizma koja korene vuče, ni manje ni više iz sportskog penjanja, Jecom Jakovljević. Odlično smo se uklopile i želela sam da nastavimo da penjemo zajedno. Fleksibilne, vredne i tačne za sledeći vikend 10.maj dogovorile smo odlazak na Golubačku tvrđavu. Busom u 6 krećemo iz Beograda i u 9 sati smo već ispod stene koja se nalazi odmah pored puta.
Nivo Dunava na svu sreću nije visok i možemo bez problema da uđemo u smer. Krenuli smo sa leva na desno. Ocene su raznolike od 5 do 7-. Dužina smeri je 2 cuga, oko 70 metara.
Hrabro smo ostavile rančeve u žbunu ispod puta i spremno se uputile u prvi smer. Oblaci se sve vreme nadvijaju nad tvrđavom. Igraju žmurke sa suncem i saučesnikom vetrom. Ipak smo odlučne,nema povlačenja.
Boltovi nam se smeše što je odlično za Jecu, ali se meni ne sviđa preterano. Prvenstveno jer za tim nema potrebe. Stena je odlična za postavljanje opreme, ali svi smo se valjda pomalo razmazili. Puštam je da vodi prvi cug, linija je očigledna sa malo trave na sebi. Nema problema, Jeca oprezno i sigurno vodi,  pravi štand i ja nastavljam do vrha.
Moja dužina ja vrlo atraktivna i sigurna. Sa vrha je pogled lep. Da Dunav nije toliko mutan pomislila bih da smo na moru. Sa susedne rumunske strane nas svojom veličinom i veličanstvenošću pozdravljaju širokogrude bele vetrenjače. Čista energija, pametan narod.


Brzinski abzajlujemo i ulazimo odmah u sledeći smer. Divno je kad nekom mlađem, u smislu znanja i iskustva, možemo da prenesemo sve što smo do sada naučili.To sigurno nije mnogo, a još manje je sve, ali od srca i otvoreno sigurna sam da mnogo znači. Neprestano pričam o svakom narednom koraku i strpljivo posmatram kako  informacije puštaju korene u zbunjenoj glavi .
 Povremeno prolaze turisti koji vidno iznenađeni fotografišu i zapanjeno gledaju gore. Osećam se kao na pozornici. 
Sve ide vrlo brzo i jednostavno. Kad smo prešli više od pola, 3 smera, pravimo pauzu za ručak. Sinoć mi je cimerka vredno spakovala nešto hrane kojoj se danas toliko radujem. Sunce je prilično jako i sveža voda nam je neophodna. Izvor je, hvala Bogu, blizu.
Ostala su  2 neispenjana smera. Do autobusa ima još dosta vremena, jedino zbog čega žurimo je moguća kiša.
Četvrti smer ima zanimljiv prolazak kroz žljeb u drugom cugu. 
Poslednji smer nam prilično zadaje muku jer je nemoguće prići do ulaza zbog vode koja je u ovom delu nešto viša. On se nalazi na krajnjem desnom delu stene. Šteta bi bilo otići kući, a ne popeti sve. Posle kraćeg razmišljanja dolazim na ideju da abzajlujem pravo na njega, ali da uže spakujem oko sebe kako bih ga postepeno puštala i kako ne bi upalo u vodu. Volim kad sam ovako pametna! Uspeva. Na par metara od vode ugledam ostrvce na koje bih mogla da stanem i osiguravam. Savršeno. Skidam spravu i vičem Jeci da je uže slobodno.
Njen red je da vodi. Ulaz je zanimljiv, preko previsa i ubrzo zatim nastavlja u ploču koja je čvrsta i zgodna za penjanje. Posle četiri smera, četiri abzajla, puno sunca i bez odmora, ocena 7- nije naivna. Prolazimo bez problema i po peti jubilarni put na vrhu začula se i pesma. Pesma radosti zbog uspšeno ispenjanih smeri. 
Autobus nismo mogle da čekamo na tvrđavi te odlučismo da stopiramo do Golupca. Računam sigurno će neko da nam stane, pa to je samo 15 minuta vožnje. Pogrešna odluka, najmanje pet automobila su prošli prazni. a da nas nisu ni pogledali. Kako li izgledaju dve devojke sa ogrominim rančevima na leđima. Sunce ne prestaje, diže se prašina kako koja kola prođu...ne marim mnogo, na kraju ćemo sigurno, ako ništa drugo, ustopirati autobus.
Staje nam jedan Rumun, sa bugarskim tablama, sumnjivo, mada muka ne bira. Prijatno se na engleskom ispričasmo i vreme do stanice brzo prođe. Popile smo kafu i sa sumrakom krenule nazad za Beograd. Kad se nešto želi ne bira se sredstvo, sve je moguće. Ponovo se vraćam na to i izazivam da opet uradim isto. Izazivam sebe i sve one koji ovo budu čitali. Bitno je usuditi se.

Izgorele i nasmejane

Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr