Пређи на главни садржај

Ready,steady,GOlubac

Svojim laganim pristutpom, opremljenim smerima i čvrstom stenom Golubac je već dugo moja penjačka meta. Za prvi maj sam penjala sa novom nadom srpskog alpinizma koja korene vuče, ni manje ni više iz sportskog penjanja, Jecom Jakovljević. Odlično smo se uklopile i želela sam da nastavimo da penjemo zajedno. Fleksibilne, vredne i tačne za sledeći vikend 10.maj dogovorile smo odlazak na Golubačku tvrđavu. Busom u 6 krećemo iz Beograda i u 9 sati smo već ispod stene koja se nalazi odmah pored puta.
Nivo Dunava na svu sreću nije visok i možemo bez problema da uđemo u smer. Krenuli smo sa leva na desno. Ocene su raznolike od 5 do 7-. Dužina smeri je 2 cuga, oko 70 metara.
Hrabro smo ostavile rančeve u žbunu ispod puta i spremno se uputile u prvi smer. Oblaci se sve vreme nadvijaju nad tvrđavom. Igraju žmurke sa suncem i saučesnikom vetrom. Ipak smo odlučne,nema povlačenja.
Boltovi nam se smeše što je odlično za Jecu, ali se meni ne sviđa preterano. Prvenstveno jer za tim nema potrebe. Stena je odlična za postavljanje opreme, ali svi smo se valjda pomalo razmazili. Puštam je da vodi prvi cug, linija je očigledna sa malo trave na sebi. Nema problema, Jeca oprezno i sigurno vodi,  pravi štand i ja nastavljam do vrha.
Moja dužina ja vrlo atraktivna i sigurna. Sa vrha je pogled lep. Da Dunav nije toliko mutan pomislila bih da smo na moru. Sa susedne rumunske strane nas svojom veličinom i veličanstvenošću pozdravljaju širokogrude bele vetrenjače. Čista energija, pametan narod.


Brzinski abzajlujemo i ulazimo odmah u sledeći smer. Divno je kad nekom mlađem, u smislu znanja i iskustva, možemo da prenesemo sve što smo do sada naučili.To sigurno nije mnogo, a još manje je sve, ali od srca i otvoreno sigurna sam da mnogo znači. Neprestano pričam o svakom narednom koraku i strpljivo posmatram kako  informacije puštaju korene u zbunjenoj glavi .
 Povremeno prolaze turisti koji vidno iznenađeni fotografišu i zapanjeno gledaju gore. Osećam se kao na pozornici. 
Sve ide vrlo brzo i jednostavno. Kad smo prešli više od pola, 3 smera, pravimo pauzu za ručak. Sinoć mi je cimerka vredno spakovala nešto hrane kojoj se danas toliko radujem. Sunce je prilično jako i sveža voda nam je neophodna. Izvor je, hvala Bogu, blizu.
Ostala su  2 neispenjana smera. Do autobusa ima još dosta vremena, jedino zbog čega žurimo je moguća kiša.
Četvrti smer ima zanimljiv prolazak kroz žljeb u drugom cugu. 
Poslednji smer nam prilično zadaje muku jer je nemoguće prići do ulaza zbog vode koja je u ovom delu nešto viša. On se nalazi na krajnjem desnom delu stene. Šteta bi bilo otići kući, a ne popeti sve. Posle kraćeg razmišljanja dolazim na ideju da abzajlujem pravo na njega, ali da uže spakujem oko sebe kako bih ga postepeno puštala i kako ne bi upalo u vodu. Volim kad sam ovako pametna! Uspeva. Na par metara od vode ugledam ostrvce na koje bih mogla da stanem i osiguravam. Savršeno. Skidam spravu i vičem Jeci da je uže slobodno.
Njen red je da vodi. Ulaz je zanimljiv, preko previsa i ubrzo zatim nastavlja u ploču koja je čvrsta i zgodna za penjanje. Posle četiri smera, četiri abzajla, puno sunca i bez odmora, ocena 7- nije naivna. Prolazimo bez problema i po peti jubilarni put na vrhu začula se i pesma. Pesma radosti zbog uspšeno ispenjanih smeri. 
Autobus nismo mogle da čekamo na tvrđavi te odlučismo da stopiramo do Golupca. Računam sigurno će neko da nam stane, pa to je samo 15 minuta vožnje. Pogrešna odluka, najmanje pet automobila su prošli prazni. a da nas nisu ni pogledali. Kako li izgledaju dve devojke sa ogrominim rančevima na leđima. Sunce ne prestaje, diže se prašina kako koja kola prođu...ne marim mnogo, na kraju ćemo sigurno, ako ništa drugo, ustopirati autobus.
Staje nam jedan Rumun, sa bugarskim tablama, sumnjivo, mada muka ne bira. Prijatno se na engleskom ispričasmo i vreme do stanice brzo prođe. Popile smo kafu i sa sumrakom krenule nazad za Beograd. Kad se nešto želi ne bira se sredstvo, sve je moguće. Ponovo se vraćam na to i izazivam da opet uradim isto. Izazivam sebe i sve one koji ovo budu čitali. Bitno je usuditi se.

Izgorele i nasmejane

Коментари

Популарни постови са овог блога

Nebeska vrata

 Pomalo tužna, razočarana i zabrinuta  započinjem pisanje utisaka iz fantastičnog smera koji se nalazi u Sićevu, u severnoj steni Oblika. Smer Nebeska vrata prvenstveno su popeli Aleksandar Aničin i Predrag Kostić davne 1983, visok je 240m, a ocenili su ga V+. To je bio prvi smer na desnoj strani klisure i linija je očigledna. Skica i opis smera, iz alpinističkog vodiča Sićevačka klisura, 1997.(Simić D,  Ljubojević M.)  Foto skica smera, autor Miloš Milanović Obzirom da planinarski dom u Ostrovici više ne postoji, pristup, odnosno polazna tačka je sada nešto drugačija. Polazna tačka ka smeru je mali parking sa desne strane, oko 200m pre manastira Sveta Petka. Tu se nalazi tabla za skretanje levo ka manastiru i tu je moguće ostaviti auto. Odatle preko železničkog mosta, pored kamenoloma i sve vreme pored pruge dublje u klisuru do prvog tunela. Popeti se na tunel, a zatim gustom šumom na gore i u levo do grebena. Do smera je potrebno oko 40 minuta. Šuma iznad tunela je...

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam...

Zaboravljeni smerovi Gornjačke klisure

 Gornjačka klisura nalazi se u istočnoj Srbiji, u oblasti Homolja. Duga je oko 16km, a njene stene alpinisti koriste kao penjački poligon. Svojom konfiguracijom Gornjak zaista predstavlja idealno mesto za trening i vežbu; stena je uglavnom dobrog kvaliteta, pristupi su laki i brzi pa se za jedan dan može povezati više smerova što predstavlja odličnu pripremu za veliku stenu.  Ipak, koliko god dobra donosi penjanje u stenama Gornjačke klisure ponekad, ako se zanesemo, može nam dati lažni osećaj upenjanosti, brzine i efikasnosti. Većina smerova je takve konfiguracije da je samo jedan cug težak i zahtevan dok se ostali relativno lako prolaze. To nam daje osećaj samopouzdanja koji u velikim, težim stenama i te kako biva poljuljan. Već u Sićevu je priča skroz drugačija; teški cugovi su konstantni i naporni, a zamislite tek stenu od 500+ metara visine. Treba dobro razumeti sve prednosti i mane pojedinog penjališta, da bismo bili u mogućnosti da pravilno procenimo svoje sposobnosti u...