Пређи на главни садржај

Kakav radostan dan!

Prvo penjanje suve stene (tradcionalno) ove godine...Posle napornih treninga u sali jedva sam čekala lepo vreme i priliku da izađem napolje i družim se sa prirodom. Za vikend 15. i 16. maj dogovorili smo penjanje sa Aleksom Srdanov i članovima njegovog AO "Vukan". 
Prvi dan penjali smo u sektoru iznad ribnjaka, odlično zagrevanje i početak. Smerovi kao što su divlja kruška, Vladin greben, JI brid kozijeg roga nude čvrsto i sigurno, lagano penjanje baš kakvo sam želela za početak. Upenjavanje ide po planu, vodim sve smerove, rad na osiguravalštima je odličan, postavljanje opreme takođe. Nedostajao mi je taj fini osećaj u prstima koji imam svaki put kad dodirnem stenu. To čudno peckanje jagodica prstiju koje me inspiriše i podseća na lepe momente doživljene tamo gore. Penjanje sa iskusnim alpinistom kao što je Aleksa mi je zaista prijalo. Pre svega zbog njegovog fantastičnog poznavanja stene Gornjaka koje se nesebično trudio da mi prenese, zbog razgovora o etici koje smo vodili u pauzi između penjanja i filozofskog posmatranja stvari koje su mi proširili vidike i gledanja. Hvala mu na svemu! Prvi dan je prošao brzo, bilo je dinamično i pomalo naporno.
Sutradan sam sa Danijelom dogovorila penjanje u istom sektoru. Želele smo da ponovimo smer koji su Dragan Milošević i Predrag Pavlović ispenjali prvenstveno i ocenili sa VII-. Prvog dana sam ga videla i put mi se učinio veoma zanimljivim i neobičnim. To je čvrsta ploča koja se nalazi na svega metar i po desno od smera JI brid kozijeg roga koji je ocenjen sa IV

Na početku -  "Kakav radostan dan"

Počinje laganim penjanjem gde se nalaze dva zarđala klina koja su deo smeri JI brid kozijeg roga i kasnije nastavlja pločom do ljuske.  U ključnih par metara nalaze se 3 nova klina. Zbog svoje blizine smeru JI brid moguće je kucati ih baš iz ovog smera. Ne znam da li su to prvi penjači radili ili ne, ali svima koji su popeli nekoliko tradicionalnih smeri ocene VII- (a i manje, na primer VI) jasno je koliko je snage i spretnosti potrebno da bi se klin kucao u ovakvoj oceni. U teškim detaljima stavljanje frenda ili čoka koji iz prve odgovara oduzima dovoljno energije i crpi sportistu. Da ne govorimo kada jednom rukom treba da se držimo za mali hvat,nogama na trenju i prebiramo po setu čokova, tražimo odgovarajući. Koliko je snage i umeća potrebno da bi se zakucao klin?! 
Bilo kako bilo, ova dva smera zaista su blizu i ukoliko skrenemo samo metar levo izlazimo iz težine,a metar desno ulazimo u ploču koju bih ocenila kao VIII. Da li se to može nazvati alpinističkim smerom? Po ovakvim karakteristikama više podseća na sportsko-penjački.
Ocena koju su dali prvi penjači je precenjena. Smer je ocene VI. Prvim penjačima se često dešava da pogrešno procene,to je normalno. Nije isto penjati smer koji je neopremljen potpuno i kasnije ga ponoviti kada g opremimo klinovima. Međutim ovaj smer je jedan od penjača,koji je penjao prvenstveno, ponovio i opet dao istu ocenu. Takođe, precenjivanje smera se može desiti na početku sezone, kada smo neupenjani pa nam sve izgleda teže nego što zaista jeste. Ovaj smer je popet pri kraju penjačke sezone pa me čudi kako se desilo da nosi ocenu i po težu nego što, po mom mišljenju(i mišljenju mog supenjača) zaista jeste. Poslednjih 15 metara je u stvari smer JI brid kozijeg roga.
Zbog činjenica da linija prvenstvenih penjača ne prelazi 20m, prvih par metara je smer JI brid kozijeg roga i poslednjih 15 metara takođe, pitanje je da li se ovo može nazvati alpinističkim smerom jer ne prelazi visinu od 50 metara. U vodiču Siniše Vujića JI brid kozijeg roga označen je kao smer od 50m. Prvi rastežaj je dužine 35 metara, koliko smo i mi izmerile. Originalna linija prvih penjača je oko 20m što se može nazvati varijantom smera JI brid kozijeg roga, ali nikako smeri samom po sebi. 
Želim da verujem da ovakva greška nije učinjena namerno. Etika je osnovna stvar kojom se alpinisti vode. Verujemo nekom da je nešto popeo, jer je neke stvari nemoguće dokumentovati,tačnije dokazati. Smer od 500m na primer, penjač kaže da je ispenjao slobodno, a ako se u nekom delu u 358m uhvatio za komplet mi to ne možemo da vidimo i nikako da znamo. Verujemo jedni drugima na reč i ne sumnjamo u ono što smo čuli. Volela bih da tako ostane, da ne dovodimo u pitanje verodostojnost nečijih reči i postupaka. Naš sport se zasniva na etici i nikako ne bi valjalo kada bismo uprljali taj dragulj.

"Kakav radostan dan" VI

Volela bih da još neko ponovi smer i kaže svoje mišljenje o istom. Može se desiti i meni da sam pogrešila u proceni, ali bogato iskustvo u penjanjima smeri ove ocene ( i sportsko penjačkih i tradicionalnih) mi daje pravo da izrazim svoje mišljenje.
Posle ovoga  prvo ponavljanje smera "Za Anin rođendan". Prava poslastica. Zahtevno, konstantno penjanje ocene V+ u detalju. Smer prati prirodnu pukotinu koja preči stenu celom dužinom., konstantne ocene V. Prvi cug je oko 45 metara. Kasnjie nastavlja lakšim grebenom udesno do vrha stene gde se nalazi stari grad. Mesta za međuosiguranja su retka i zbog ovoga smer nikako nije preporučljiv za početnike. Takođe nije lako čitljiv jer granica između onog gde ima sve i nema ništa je vrlo blizu i linija je tanka. Više o ovom smeru, kao i tradcionalnom penjanju u Gornjačkoj klisuri možete pogledati na linku na kraju teksta.
Beše ovo za nas vrlo radostan dan, šta više dva u nizu.
"Za Anin rođendan", 100m, V+


Коментари

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr