Пређи на главни садржај

UIAA kamp u Francuskoj, led

Od kako sam na sajtu UIAA videla najavu za međunarodni kamp mladih u lednom penjanju u francuskom gradu Guillestre nisam prestajala da razmišljam o tome. Znala sam da je daleko, ali ipak verovala da je moguće. Jer sve ono o čemu sanjamo možemo i da uradimo. Uložila sam sve napore da ostvarim ono što bih volela. Naravno to bez pravih ljudi oko mene ne bi bilo moguće. Potencijal i značaj mog odlaska tamo prepoznao je moj klub i komisija za alpinizam, a Planinarski Savez Srbije finansijskom podrškom omogućio mi je da to i ostvarim.  Nema reči kojima bih iskazala zahvalonst.

sa smerom u pozadini

Na put sam pošla sama, po prvi put od kada se bavim alpinizmom. Bila sam pomalo nervozna jer je to bio moj prvi put u Francuskoj, bez znanja francuskog jezika, sa velikim rancem na leđima i svim svojim znanjima i iskustvima u džepu. Oko podneva, trećeg marta, u nedelju stigla sam u Grenoble. Put iz Beograda bio je dug i ne mnogo udoban, autobusom. Veseli i užurbani francuzi hrle na skijanje, ja tražim info pult i molim se u sebi da službenica zna engleski. 
Bilo je lakše nego što sam očekivala, uz znanje engleskog, mnogo osmeha, malo strpljenja stižem do Briancona i kasnije do Guillestre-a. Tu se nalazim sa domaćinom i organizatorom.
Stižemo ubrzo potom u kamp. Pored francuza koji su bili najborjniji tu su još dvojica učesnika iz Mongolije, jedan iz Švedske. Ukupno nas je bilo 24, od šesnaest do dvadeset i dve godine. 
Cilj kampa bilo je penjanje, upoznavanje sa različitim kulturama, usavršavanje znanja i usvajanje novih tehnika, razmena iskustva mladih penjača iz svih delova sveta. 
Uveče je predstavljanje nas gostiju, podela opreme i dogovor oko sutrašnjeg penjanja.

Prvog dana dobrodošlicu nam želi sunce i temperatura u plusu. Odlazimo do penjališta Auigilles koje sa svojim kratkim smerima nudi savršen uvod i pripremu za naredne poduhvate. Penjemo na top-rope, ali i stvaljamo klinove kao vežbu za naredna vođenja. Instruktori nas ispravljaju, pokazuju tehniku stavljanja nogu i zabijanja alatki i pažljivo posmatraju svakog od nas. Svako od nas zatim dobio je zadatak da napravi štand i pripremi abzajl. Pokazuju nam kako se to radi, fokusirana sam i motivisana te brzo usvajam i ponavljam viđeno.
pravljenje štanda u ledu
U učenju i upoznavanju brzo prolazi prvi dan. Sledećeg, drugog dana odlazimo u Ceillac koji se nalazi na oko 1600mnv. Vreme nam nije naklonjeno kao juče. Kiša koja pada u kampu kasnije se pretvara u sneg. Oblaci su crni i uporni. Penjem sa Manon i Hadulanom smer od 250m. Smenjujemo se u vođenju tako da je svakom pripalo po dve dužine. Na početku sam nesigurna, ali kako se metri i ledni klinovi nižu postaje sve bolje i sigurnije. Snažno zabijam alatke i čujem ohrabrenja od supenjača koja mi znače. Vrh i kraj smera su nam blizu. 
Stazom se vraćamo u podnožje i odmah ulazimo u sledeći smer. Izgleda fantastično. Led je čvrst i odlučujem se da vodim celu smer. Drago mi je što su imali poverenje u mene i dopustili da svoju želju za vođenjem i ostvarim. Nisam izneverila očekivanja, i oni su, a i ja sama iznenađeni jer smo dosta brzo završili sve.
smer "Easy rider", 70m
Pada mrak i ponovo se vraćamo u kamp. Bilo je to moje prvo vođstvo. 
Dan treći, penjalište Les Ores, Brigitte i ja penjemo smer od 200m. Novi sneg je pao te su uslovi malo drugačiji. Do prilaza smeri prtili smo i upadali do pojasa gotovo svakim korakom. Pristupna muka traje oko četrdeset minuta. Preko leda se nalazi oko 15cm novog snega, malo je teže nego prethodnih dana. Zadatak prvog je da očisti sneg pa tek onda nađe mesto za alatke i ledni klin. Napredujem polako, ali sigurno.


Pažljivo stavljam sve klinove, cug je dug skoro celu dužinu užeta. Vodila sam dva poslednja. Stižem na vrh gde me čeka Bibi, instruktor. Srećna sam kad me pohvali da sam napredovala mnogo u odnosu na prvi dan.


Obišli smo sva penjališta koja se nalaze u neposrednoj blizini. Zanimljivo je bilo pričati sa ostalim učesnicima o tome gde su penjali, koliko dugo se bave time, šta su im želje i planovi. Sigurna sam da se makar neki poklapaju te da ćemo ih zajedno možda i ostvariti. Uputstva instruktora su mi puno značila u napredovanju. Poslednjeg dana znala sam da je to to. Već sam se uvežbala i treba mi samo dan odmora i mogla bih da nastavim dalje postepeno da napredujem. Ali kamp se bližio kraju. Vreme je bilo ružnije svakog dana, visoke temperature i sneg nikako nisu dobri za led, topio se. 
Sledećeg dana penjanje nije bilo moguće, uz nove padavine i led koji se topio bilo je dosta rizično. Izašli smo na teren i sa uređajima za spašavanje unesrećenog u lavini vežbali organizovanje akcije spašavanja. Nije bilo mesta za gubljenje vremena i odmor.
Mnogo mladih se ovde bavi alpinizmom i upravo u tome leži snaga ove zajednice. Ljudi koji usavršavaju svoje znanje i prenose ga dalje. Čast mi je što sam predstavljala svoju zemlju, ne samo sebe kao pojedinca. Interesovali su se za Srbiju. Pored ružnih stvari koje su ovde svakodnevnica ja sam tražila i prenosila im samo one dobre i vredne pomena. Nadam se da mi je pošlo za rukom. Imam nove prijatelje u još jednom delu sveta i Evrope. To je pravo bogatstvo.
Ovim odlaskom takođe sam ispunila sve uslove za sticanje zvanje alpiniste što je takođe veoma značajno. Nadam se da će sledeće godine pored mene još mladih ljudi iz naše penjačke zajednice biti zainteresovani za ovakve stvari jer to je ono gde u stvari upoznajemo svet i spoznajemo sebe u njemu. Još jedno fenomenalno iskustvo i novorođena ljubav prema lednom penjaju koju ću zalivati da raste i presađivati da i drugi u njoj uživaju.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr