Пређи на главни садржај

Južna pruga, Sićevo

Tabor alpinista Srbije održan  5. i 6. oktobra u Sićevačkoj klisuri kraj Niša. Prebačen je iz Paklenice u Vracu, i na kraju započeo i završio se u našoj divnoj Srbiji. Ova odlaganja i premeštanja dugujemo prilično hladnom vremenu koje je najavljivano. Sićevo je ipak bilo srećne ruke, i mi sa njim, te smo dva dana uživali u sucnu i steni.
Stižemo u petak prilično kasno i  u kući zatičemo 10ak ljudi sa svih strana. Valjevo je dobilo svoje prve alpinističke sledbenike. Tečajci su bili neumoljivi, stigli iz Pirota, Beograda. Naravno, ništa bez Čačka, a svakako i Kikinde. 
Zbog sinoćnjeg kasnog dolaska subotnje penjanje kreće oko podneva. Tečajci penju u Obliku, a naveza Kaća-Peca se odlučuje za Jo-Jo koji se nalazi levo od amfiteatra. Nišlije su tog jutra pristigle i odlučuju se za smer Patriotski. 
Pristup je lagan i traje oko 20 miunta. Ubrzo se nalazimo ispred visoke ploče na kojoj sijaju boltovi. Fenomenalno. Vodim prvi cug, ocena je 7-. Konstanto je sa puno rupica i mikro pukotina. Jasno mi je zašto se tu nalaze boltovi, nemoguće je postaviti bilo kakvo drugo međuosiguranje. U početku sam u grču i nepoverljiva, ali stena je čvrsta i svakim pokretom sve više uživam. Na štandu se nalazi alka za abzajl. Vičem Peci da ga osiguravam i lagano zatežem uže. Osvrćem se i razmišljam koje godišnje doba mi je draže, proleće ili jesen. Boje su kao izmišljene. Zelena šuma, sa po kojim žutim i crvenim lišćem. Pogled upotpunjuju stene, čvrste i veličanstvene.

Sićevačka klisura
Uporedila bih je sa Paklenicom, čvrsta i oštra. U drugom cugu nalazi se previs preko koga treba preći i nastaviti dalje u nepoznatom pravcu. Drugi cug vodi Peca. Posle početnog previsa nastavlja se ljuska u koju je moguće postaviti poneki frend. Sad je red na mene da nosim ranac i tome se ne radujem, baš ni malo. Ali tako je to, supenjači dele i muku, jednako kao sreću. To je ono što me je kod alpinizma uvek fasciniralo. Povezanost. Ta nevidljiva nit koja nas vuče da jedni druge pomažemo, bodrimo i da pre svega razmišljamo i radimo kao tim. Nestao je danas, u društvo kakvom živimo, taj osećaj da ćemo sve uraditi ne samo za dobro nas samih nego i drugog čoveka koji svakog trenutka nesebično čuva naš život. 
Posle 65m penjanja završavamo smer Jo-Jo. Sreća. Savršena dobrodošlica koju nam je Sičećavačka klisura poželela. Još više prija posle par meseci druženja sa knjigom i apstinencije od stene.

Jo-jo
Posle čvrste stene čeka nas jedna ružna rampa koja vuče u levo. Brzinski prelazimo, i ulazimo u Badžinu kantnu. Još 4 cuga penjanja u kome se smenjuju žljebovi, uži i širi. Penjanje je i dalje vrhunsko, ali kad sa grebena ugledam amfiteatat zastaje mi dah.

Pogled na amfitetatar 
Moćno. Inspiracija za naredne treninge i penjanja. Sa vrha pratimo planinarsku stazu, probijamo se kroz gustu šumu i silazimo na magistralu . Tamo nas čekaju ostali i zajedno odlazimo na večeru "kod Brke". Možda zbog toga što ostale nisam obišla, za mene je ovo najbolji restoran u široj okolini. Pored penjanja u Sićevu i Jelašnici, ovo takođe toplo preporučujem.
Sabiramo utiske uz živ razgovor, ali kad nas umor stigne posle odlične hrane, ubrzo završavamo dan sanjajući. Nedelja jutro, sunce i mi pakujemo stvari za polazak. Zašto vikend traje svega 2 dana... Zaista je premalo.
Sastanak posle trećeg tunela i za dvadeset minuta eto nas ispod Bombone. Ulaz je zajednički sa smerom Patriotski koji će hrabro da napadnu čak dve naveze domaćina. Ostali su  u Dukinom smeru.
U vodiču stoji da prvi cug deli sa smerom Patritoski i da je ocena 3/4. Smeri su u Sićevu mahom penjane osamdesetih godina pa su zbog toga i ocene pomalo potcenje, rekla bih. Tako bih ovu četvroku ocenila kao 4+.
Osiguravalište je na drvetu i Peca nastavlja da vodi drugi cug. Penje se karakterističnom pukotinom do sledećeg drveta. Puna je trave, sigurno zbog toga što se ne penje često. To ne umanjuje uživanje, ne značajno. Ocena je 6- konstantna, mesta za međuosiguranja su dobra. Pri izlasku iz težine nailazimo na stari klin, na pravom smo putu.

Peca šacuje detalj
Još jedan cug ploče i ponovo smo na lakšem travnatom terenu. Dužina užeta nas deli od vrha. Dobra nam je vidljivost na tečajce u Dukinom, pravimo malu pauzu za vodu i nastavljamo gore. Sunce greje kao da je leto. Na vrhu ponovo...a zatim istom stazom kao i juče lagano koračamo ka magistrali. Zadovoljni smo jer smer ime opravdava. Dva dana i dva odlična smera. Ostvarila mi se želja i penjala sam u Sićevu. Čini mi se da je od strane srpskih alpinista zapostavljeno, ali nepravedno i neopravdano. Stena je odlična, kvalitetna i duga. Smeri jesu što bi se reklo tvrde, ali za to je rešenje trening. Dobra upenjanost, partner kome se veruje i avantura može da počne.
Peca i ja prvi silazimo i čekamo ostale. Podela opreme i povratak.
Izgrebane ruke i napeti mišići sigurno će me bar još dva dana podsećati na ovo penjanje. Na strahopoštovanje koje osećam svaki put kad dotaknem stenu. Na one odluke, sitne, ali krupne kako postaviti noge i koji kamen uhvatiti. Na osećaj koji nas navodi da budemo efikasni, precizni i nepogrešivi. Na upornost i volju koja nam je neophodna za ispunjenje zadatka. Ali ne samo dva dana, sećanje na dobre smeri zauvek živi u nama. Često pre spavanja ponovo penjemo najlepše detalje i proživljavamo iste osećaje. I što je najbitnije, uvek se vraćamo steni, strastveno i promišljeno, ludo, ali i savesno. 

Коментари

  1. Lepo napisano. Drago mi je zbog komentara o zapostavljenosti Sićeva. Treba imati u vidu da ima mnogo slobodnog prostora za relativno lagane prvenstvene uspone.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala. Nove linije zahtevaju mnogo vremena prvodenog u razmišljanju,istraživanju i posmatranju stene. Uputiti se u nešto novo, u stenama Sićeva gde su u zlatnim godinama uspona penjači većinom iskoristili logične i lake linije, je izazovno i hrabro. Ja sam još uvek na prvom stepenu istraživanja tih stena, a to je penjanje starih klasika. Pozdrav

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam...

Zaboravljeni smerovi Gornjačke klisure

 Gornjačka klisura nalazi se u istočnoj Srbiji, u oblasti Homolja. Duga je oko 16km, a njene stene alpinisti koriste kao penjački poligon. Svojom konfiguracijom Gornjak zaista predstavlja idealno mesto za trening i vežbu; stena je uglavnom dobrog kvaliteta, pristupi su laki i brzi pa se za jedan dan može povezati više smerova što predstavlja odličnu pripremu za veliku stenu.  Ipak, koliko god dobra donosi penjanje u stenama Gornjačke klisure ponekad, ako se zanesemo, može nam dati lažni osećaj upenjanosti, brzine i efikasnosti. Većina smerova je takve konfiguracije da je samo jedan cug težak i zahtevan dok se ostali relativno lako prolaze. To nam daje osećaj samopouzdanja koji u velikim, težim stenama i te kako biva poljuljan. Već u Sićevu je priča skroz drugačija; teški cugovi su konstantni i naporni, a zamislite tek stenu od 500+ metara visine. Treba dobro razumeti sve prednosti i mane pojedinog penjališta, da bismo bili u mogućnosti da pravilno procenimo svoje sposobnosti u...

Alpinistički dragulj- Romanija

Na Romaniji sam sa Lazom popela svoj prvi alpinistički smer, Centralni brid. Još uvek rado prepričava anegdotu kada me je nakon ispenjanog smera pitao kako mi se čini alpinizam, a ja odgovorila dosadno, da je sve mogao da očekuje na svetu sem takvog odgovora. A meni je stvarno  tada bilo dosadno, mlada i sportski penjač u vrhunskoj formi tragala sam za teškim pokretima i sitnim hvatovima. Toga nije bilo, ali moram priznati da me je zaintrigiralo kada mi je Laza rekao "ti ćeš sigurno biti alpinista". Iz poverenja, ali i želje da otkrijem da li će se to stvarno desiti prihvatala sam njegove predloge da penjemo još neke smerove. Drugi smer koji smo penjali bio je Okomiti i tu mi se alpinizam učinio težak. Nakon toga sam uz Lazino mentorstvo nastavila da istražujem i sva penjačka, alpinistička i životna iskustva dovela su me ovde gde jesam. Romanija sa svojim fenomenalnim ambijentom i atraktivnim, teškim smerovima  i danas je za mene interesantni alpinistički poligon. Sezon...