Kako su me u poslednje vreme velike stene fascinirale i privukle ponestalo mi je nadahnuća i volje za penanjem na bolderu. Boldering je, naime, stil penjanja koji se vrši bez osiguravajućeg užeta uglavnom na vrlo niskim stenama tj. velikom kamenju ispod kojeg se nalaze dušeci koji služe za ublažavanje pada. Zbog svega navedenog velikih i ozbiljnih povreda pri penjanju na boldere nema. Tu su često neizbežne ogrebotine i oguljeni prstići ali to je sve ono što nam upotpunjuje penjanje. Smeri tj. problemi na prirodnim bolderima uglavnom nisu obeleženi na samoj steni već se uz pomoć skice i magnezijuma sami snalazimo
Elem, tako je naša mala, ali odabrana ekipa odlučila da iskoristi topli septembarski vikend i ponovo pođe put vršačkog brega. Sunce nam se pakosno smešilo, ali nas je vetar spasao. Fino i polako je duvao na naša umorna i oznojana tela. Željni penjanja napali smo stenu i ubrzo potom osetili žaljenje dragih nam podlaktica. Oštra stena nam je sekla prste ali nismo posustajali. Tako smo premeštali dušeke i obišli tri različite oblasti, kamena. Dušeci su upravo bili ti koji su nam stvarali veliki problem. Zbog čega drugog nego teške finansijske situacije u klubu nismo bili u mogućnosti da priuštimo prave takozvane crash pad dušeke već smo sami nešto improvizovali. Funkcije im se i ne razlikuju drastično, ali prenostivost, funkcinolnost su nebo i zemlja. Naši su veliki, teški, nezgodni za nošenje. Tako smo se prilično umarali pri premeštanju istih. Ali kad se nešto želi i voli ništa ne može biti toliko teško. Bolderi su pravi specijalitet. Mnogo plafona i prevesa koji čupaju iz nas snagu i teraju nas na odmor. Umorni i iscpljeni, jedva smo čekali da sunce zađe kako bi još malo pre mraka uživali u penjanju. Tako smo na kraju dana bili umorni, izgrebani, ali i ispunjeni. Svaki boravak u prirodi je priča za sebe, neponovljivi doživljaj kojeg se nikad neću zasititi. Druženje sa stenom, prirodom, ljudima, samom sobom je ono što me uvek orasploži i inspiriše. Živeli vikendi!
Elem, tako je naša mala, ali odabrana ekipa odlučila da iskoristi topli septembarski vikend i ponovo pođe put vršačkog brega. Sunce nam se pakosno smešilo, ali nas je vetar spasao. Fino i polako je duvao na naša umorna i oznojana tela. Željni penjanja napali smo stenu i ubrzo potom osetili žaljenje dragih nam podlaktica. Oštra stena nam je sekla prste ali nismo posustajali. Tako smo premeštali dušeke i obišli tri različite oblasti, kamena. Dušeci su upravo bili ti koji su nam stvarali veliki problem. Zbog čega drugog nego teške finansijske situacije u klubu nismo bili u mogućnosti da priuštimo prave takozvane crash pad dušeke već smo sami nešto improvizovali. Funkcije im se i ne razlikuju drastično, ali prenostivost, funkcinolnost su nebo i zemlja. Naši su veliki, teški, nezgodni za nošenje. Tako smo se prilično umarali pri premeštanju istih. Ali kad se nešto želi i voli ništa ne može biti toliko teško. Bolderi su pravi specijalitet. Mnogo plafona i prevesa koji čupaju iz nas snagu i teraju nas na odmor. Umorni i iscpljeni, jedva smo čekali da sunce zađe kako bi još malo pre mraka uživali u penjanju. Tako smo na kraju dana bili umorni, izgrebani, ali i ispunjeni. Svaki boravak u prirodi je priča za sebe, neponovljivi doživljaj kojeg se nikad neću zasititi. Druženje sa stenom, prirodom, ljudima, samom sobom je ono što me uvek orasploži i inspiriše. Živeli vikendi!
Коментари
Постави коментар