Пређи на главни садржај

Novajlija

Ne može se reći da mi je ovo bio prvi put, ali se isto tako ne može ni reći da umem. Čari dry toolinga prvi put osetila sam jednog sunčanog januarskog dana na vežbalištu u Beogradu. Tada sam u rukama imala alatke ili bajle, na nogama gojzerice ali bez dereza. Probala sam par puta i prilično se umorila. Umorile su mi se šake ( zbog stiskanja bajli ) i podlaktice. Ovog puta na Beljanici šiljate dereze savršeno su se uklapale sa mojim cipelicama pa sam tako umorila i listove na nogama.

 Dugo mi je trebalo da se opustim i počnem da verujem da sve to odlično drži. Tehnika se bitno razlikuje od penjanja. Noge treba postaviti horizontalno u odnosu na zemlju što je meni stvaralo priličan problem jer u penjanju nikad nije tako. Samo vrhovima dereza se treba zakačiti i stvarno to sve može da drži mnogo bolje od penjačica. Jedini problem je što nema trenja :) No na to se nisam obazirala. Trudila sam se da alatke ne stisnem kao da će mi ih svakog momenta neko oteti. Bilo je jače od mene, instinkt neki valjda. Tako sam do vrha par puta morala da stavim alatke na ramena i malo odmorim šake. Posle par penjanja konačno sam uspela da umorim i listove. Juhu. To znači da sam naučila i da gazim pravilno.

Sad je samo sve to novostečeno znanje trebalo upotrebiti da na što lakši način, sa što manje umora stignem do vrha. U stvari vrh smeri i nije bio cilj. Cilj je bio da savladam tehniku, bliže se upoznam sa alatkama i derezama, steknem poverenje u sve to i u sebe. Napredovala sam i bilo mi je drago zbog toga. I umorila sam se. Svidelo mi se. Hoću još da penjem dry tooling. Ili kako se to kaže, tooliram? Sve jedno, hoću!

Volela bih i da probam penjanje u ledu. Ne znam zašto, čini mi se lakše. Biće nadam se prilike da probam, pa i uporedim.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr