Ne može se reći da mi je ovo bio prvi put, ali se isto tako ne može ni reći da umem. Čari dry toolinga prvi put osetila sam jednog sunčanog januarskog dana na vežbalištu u Beogradu. Tada sam u rukama imala alatke ili bajle, na nogama gojzerice ali bez dereza. Probala sam par puta i prilično se umorila. Umorile su mi se šake ( zbog stiskanja bajli ) i podlaktice. Ovog puta na Beljanici šiljate dereze savršeno su se uklapale sa mojim cipelicama pa sam tako umorila i listove na nogama.
Dugo mi je trebalo da se opustim i počnem da verujem da sve to odlično drži. Tehnika se bitno razlikuje od penjanja. Noge treba postaviti horizontalno u odnosu na zemlju što je meni stvaralo priličan problem jer u penjanju nikad nije tako. Samo vrhovima dereza se treba zakačiti i stvarno to sve može da drži mnogo bolje od penjačica. Jedini problem je što nema trenja :) No na to se nisam obazirala. Trudila sam se da alatke ne stisnem kao da će mi ih svakog momenta neko oteti. Bilo je jače od mene, instinkt neki valjda. Tako sam do vrha par puta morala da stavim alatke na ramena i malo odmorim šake. Posle par penjanja konačno sam uspela da umorim i listove. Juhu. To znači da sam naučila i da gazim pravilno.
Sad je samo sve to novostečeno znanje trebalo upotrebiti da na što lakši način, sa što manje umora stignem do vrha. U stvari vrh smeri i nije bio cilj. Cilj je bio da savladam tehniku, bliže se upoznam sa alatkama i derezama, steknem poverenje u sve to i u sebe. Napredovala sam i bilo mi je drago zbog toga. I umorila sam se. Svidelo mi se. Hoću još da penjem dry tooling. Ili kako se to kaže, tooliram? Sve jedno, hoću!
Volela bih i da probam penjanje u ledu. Ne znam zašto, čini mi se lakše. Biće nadam se prilike da probam, pa i uporedim.
Dugo mi je trebalo da se opustim i počnem da verujem da sve to odlično drži. Tehnika se bitno razlikuje od penjanja. Noge treba postaviti horizontalno u odnosu na zemlju što je meni stvaralo priličan problem jer u penjanju nikad nije tako. Samo vrhovima dereza se treba zakačiti i stvarno to sve može da drži mnogo bolje od penjačica. Jedini problem je što nema trenja :) No na to se nisam obazirala. Trudila sam se da alatke ne stisnem kao da će mi ih svakog momenta neko oteti. Bilo je jače od mene, instinkt neki valjda. Tako sam do vrha par puta morala da stavim alatke na ramena i malo odmorim šake. Posle par penjanja konačno sam uspela da umorim i listove. Juhu. To znači da sam naučila i da gazim pravilno.
Sad je samo sve to novostečeno znanje trebalo upotrebiti da na što lakši način, sa što manje umora stignem do vrha. U stvari vrh smeri i nije bio cilj. Cilj je bio da savladam tehniku, bliže se upoznam sa alatkama i derezama, steknem poverenje u sve to i u sebe. Napredovala sam i bilo mi je drago zbog toga. I umorila sam se. Svidelo mi se. Hoću još da penjem dry tooling. Ili kako se to kaže, tooliram? Sve jedno, hoću!
Volela bih i da probam penjanje u ledu. Ne znam zašto, čini mi se lakše. Biće nadam se prilike da probam, pa i uporedim.
Коментари
Постави коментар