Пређи на главни садржај

HCO 2012

Za  prvomajski praznik (ne)rada uvek se planira odlazak na penjanje.  Sama priroda reči "plan" govori da je ispunjenje uvek nekako neizvesno. Tako beše i ovog puta...Gornjak, Sićevo, Varasova, Paklenica, Biokovo bile su destinacije o kojima sam maštala. Realna situacija bila je ipak malo drugačija. Zainteresovani samo Laza i ja, a si svi ostali koje smo pozvali još uvek nisu sigurni. Hoćemo ili ne i gde ići? Na oko 250km od divne naše zabačene Kikinde nalazi se pravi sportsko-penjački raj, banja Herkulana u Rumuniji. Još jedan povod, pored toga što nemamo puna kola duša željnih penjanja, da se ode tamo bio je taj što se po 11-ti  put održavalao takmičenje na prirodnoj steni. Smeri na kojima je neko već postavio komplete,a ti imaš zadatak samo da penješ. Pristup traje oko pola sata uzbrdicom koja ne jenjava. Šuma je lepa i bilo je pravo uživanje šetati do stene .

Tri kategorije, muškarci i devojke (lepše mi nekako zvuči nego žene:) i naravno masters za one mnogo jake. Ukupno 38 smerova podeljenih u 4 grupe. Laki, ocene do 8-; srednje teški do 9; teški od 9 pa na više i masters, težine mnogo teško. Na pogled sam popela većinu ovih crvenih i svojski se mučila oko jednog plavog, rekla bih ocene 9- ili 9. Smeri pre ovog takmičenja nisu penjane tako da smo mi bili ti koji su ih ocenjivali. 
Jelena i Željka ne gube nadu da su sledeće 
Prvog dana bila je najveća gužva. Ispod smera smo čekali po sat vremena i više. Nije bilo  prijatno i prilično sam se unervozila. Dosta njih je bilo u sličnom raspoloženju pa su sudije imale težak zadatak da očuvaju osmeh na licima prisutnih utvrđenim redosledom penjanja, koji služi naravno da se ne bi poštovao. Penjanje je bilo od 10 do 19h a ja popela samo 3 smera. Dobar izgovor zlata vredi..stvarno je bilo mnogo ljudi :)


Jedan smer mi je neobično privukao pažnju, ni sama ne znam zašto. Izgledao je tako logično i ne mnogo teško. Prevara. "707 days" je najzahtevnija smer koju sam do sada penjala. Ne znam koje je ocene, ali su mnogi rekli da je 9- ili čak možda 9. Iz drugog ulaza rešavam ga do vrha, ali znam da će mi trebati dosta da sastavim. U prvom delu podlaktice mi se naduvaju kao da sam penjala satima. Zatim sledi par još težih pokreta i nastavlja dalje konstantnom težinom. Previše sam umorna da bih pokušala opet i prelazim tog prvog dana na lakše smerove. 
Sledećeg dana ima manje ljudi ili mi se možda samo čini. Dosta sam opuštenija i više raspoložena za penjanje. Na samom početku, posle zagrevanja na jednom lakšem smeru, ponovo ulazim u 707. Trebalo bi da mi je lakše,i iako su hvatovi očigleni ja se uopšte ne sećam kako sam juče prešla neke detalje. Ništa zato, hrabrim se i nastavljam dalje. U cugu stižem mnogo dalje nego prethodni put, ali kad ispadnem odlučujem da siđem i čuvam se za ostale smerove. Cilj dolaska bio je penjati što više i što šarenije, što bi se reklo. 


Popelo se dosta lepih i zanimljivih smerova, što lakših što težih. Rezultat mnogo ljudi jeste dosta kamenja koje leti svuda oko nas. Stalno smo bili na oprezu i pri toj nemiloj reči: piatra(na rumunskom kamen) sklanjal i se ko je gde stigao. Na kraju drugog dana nagrada, odlazak na kupanje. Topla voda opušta i prija. Kad se pomeša sa umorom dobitna kombinacija nije ništa drugo do bezbrižno spavanje. 
Treći i poslednji dan, penjali smo do 15h. Posle toga odmarali i čekali večernju dodelu nagrada i žurku :)
Nisam uspela da popnem u komadu taj čudesni 707 iako sam bila blizu. Ostaje za neki naredni dolazak. Žurka je bila odlična, sa sve tombolom. Događaj koji svakako treba posetiti. Preporučujem :)


Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr