Пређи на главни садржај

Durmitor - Nova Godina, stari mi

 Uglavnom puno očekujemo od nekog "početka"...usmeravamo energiju na promene, epohalna poboljšanja, najbolje verzije sebe itd. Nova godina je, za mene svojevrsni početak, ali svakako i nastavak. Nastavak rada na  sebi; borbe za znanje i ciljeve; uživanja u dokolici; kvalitetnog treninga; nade u dobro u ljudima; lutanja i traganja...
Od boravka na Durmitoru za praznike nisam očekivala ništa sem da najbolje moguće iskoristimo uslove na terenu i budemo zadoboljni. Vremenom naučimo da ne postavljamo previše tačna i mnogo visoka očekivanja, jer neispunjenje istih vodi ka nezadovoljstvu. Nekad je, uz racionalno planiranje neophodna doza fleksibilnosti i opuštenosti, naročito u planini. Previše krut sistem puca.

Pantin žljeb je uvek dobar uvod za penjanje zimskih smerova. Nije skroz prekriven snegom, prvi put ga vidim u ovim uslovima. Na samom početku ima nekoliko metara skoro vertikalne stene koja je prekrivena snegom. Penjanje nije teško, a nakon ovog uslovi su odlični, tvrd sneg. Nakon drugog štanda ponovo nekoliko metara stenovitog skoka. Zanimljiv detalj, a za osiguranje tu je klin. Penjanje nije teže od M4.
Razglednica sa Durmitora

Uveče rumenih obraza, zadovoljni i po malo pospani čekamo da sat otkuca ponoć.
Ujutru čekamo prvu žicu i krećemo ka smeru koji smo snimili prethodnog dana. Dolazimo do smera i vidimo da uslovi nisu dovoljno dobri za bezbedno penjanje. Menjamo plan i odlazimo do Podšljemenskog smera. Brzo ga penjemo i spuštamo se dole. Uslovi su dobri i krećemo se efikasno. Sunce sija ceo dan i stvarno uživamo. Ceo ugođaj po malo kvari jak vetar pri dolasku,ali se brzo navikavam. Ne može biti idealno. Davno sam još naučila, gledajući Sišketove majstorije da penjanje ima složenu strukturu. Kao sportski penjač, logično obožavala sam samo stenu i sam čin penjanja. Sve ostalo,a naročito pristup bilo mi je neviđeno dosadno, mučno i nepotrebno...dok nisam shvatila. Sve je neizostavni deo slagalice zvanog uspon. Prikupljanje informacija o smeru, kao jedan deo, zatim pristup smeru kao drugi, penjanje smera kao treći deo, silaz kao četvrti i poslednji,a ne i najmanje bitan, peti deo, evaluacija uspona. Vremenom zavoliš sve i to bez razlike, znaš da su neodvojivi od celine, a isto tako posebni i drugačiji. Kroz penjanje sam se naučila strpljenju, trpljenju, upornosti. Često nema prečice, a kad krenemo na put do vrha nema povratka. Na vrhu je uvek nagrada, ali nije kraj. Nema kraja, put traje dok želja u nama tinja.
Vremenska prognoza je stabilna i odlučujemo da pristupimo do alpinističkog bivaka u Velikoj Kalici, te ako se stvore uslovi penjemo koluar Šljeme Pleća. Rančevi su teški, ali sneg nije dubok.
Miloš na ulazu u dolinu Velike Kalice
Nakon ulaska u dolinu teren je zahtevan, jer se krećemo izohipsom po zaleđenim terenu. Bivak nam je sve vreme na oku i čini se mnogo bliže. Nadamo se da ćemo zateći drva za loženje i uspeti da se ogrejemo. Sunce ne dopire do nas i temperatura je niska. Na bivaku nas dočekuje otvoren prozor i puno snega unutra. Brzinski raspremamo sve, ubacujemo stvari i krećemo sa topljenjem snega. Strpljivo čekamo vreme da pokušamo da zapalimo vatru. Prikupili smo suvu travu, ali nas je prva vatra više nadimila nego ugrejala. Ispod kreveta nalazimo suve letve koje stižu kao spas u zadnji čas. Bivak je mali i dobro izolovan, temperatura se brzo podiže i postaje više nego prijatno. Rano smo legli i spremno čekamo jutro. Smeru smo pristupili preko slabo izraženog grebena, a potom strmim delom gde smo morali da penjemo otprilike oko 200m. Na početku kuloara nagib nije velik. Uslovi su idealni, sve dobro drži.
U smeru
U pristupu
Prvi detalj nagiba oko 80° Miloš uspešno i bez problema prolazi.
Prvi detalj
Nakon ovoga sledi lakši teren. Milan vodi cug sa drugim skokom, a meni ostaje izlazni deo. Prelazim preko strehe i izlazim na vrh. Sunce, plavi oblaci i nepregledne daljine.
Selfi na vrhu smera
Tražili smo najbolji put za povratak, ali obzirom da nam je sve malo poznato i da nemamo puno informacija odlučujemo se za abzajl niz smer. Snimili smo mesta za štandove i sve ide lagano. Na štandovima postoji po jedan klin sa majlonom. U snegu smo pravili pečurku, a kada to nije više bilo moguće morali smo otpenjavati. Smer je bio dug oko 300m, penjanje za uživanje.
Na silasku nas čeka Lofa koji je dan proveo u bivaku, pospremio prostor i istopio nam vodu. Ključan je čovek u bazi i mnogo znači.
Pakujemo stvari i krećemo nazad. Umorni smo, ali fokusirani. Hodamo brzo i prvu pauzu pravimo tek kad smo izašli iz doline, da skinemo dereze. Nastavljamo dalje u istom tempu kako bismo pre mraka stigli što bliže kući. Mrak nas hvata u šumi, na lakšem terenu. Do kuće smo stigli za 3 i po sata. Vrlo uspešna akcija. Nazdravljamo i prepričavamo događaje. Iskustva su dragocena, volela bih da ih više razmenjujemo. Tako nas je malo, a tako malo znamo jedni o  drugima. Mnoge od nas mrzi, nemamo vremena ili naviku. Želim da  pozovem sve koji žele da podele svoja iskustva iz smerova, poznatih ili manje poznatih, popularnih i nepopularnih, razmišljanja o svim aspektima penjanja da pošalju svoj tekst sa nekoliko fotografija. Rado ću ih podeliti na ovom blogu. Probajte, nije teško..uvek je lakše pisati nego prepričavali događaje nezainteresovanim prijateljima :)

Коментари

Популарни постови са овог блога

Škotska- deo I: Cairngorms

Tekst koji sledi je autorsko delo Miloša Milanovića.        Moj prvi kontakt sa penjanjem je bilo zapravo ledno penjanje, a odmah zatim i drytooling. Kako me to i jedino interesovalo (zimsko penjanje) dugo mi je trebalo da uopšte prihvatim leto i letnje uslove i posvetim se tome. Već prve sezone čuo sam priče o Škotskoj, zemlji neverovatnih lepota i pejzaža, zimi koja je drugačija nego bilo gde, podneblju loše hrane, odličnog piva i još boljeg viskija, domovini  čvrstih i neverovatno upornih ljudi. Dugo sam maštao o zimskom penjanu u Škotskoj … da li ću uopšte ikada moći tamo da odem.      Dugo godina maštanja, rada na sebi i prevaziđenih izazova dovelo je do sledećeg razvoja događaja… sedeći kući Kaća nešto tipka po telefonu i odjednom me pita "E hoćes u Škotsku iduće zime?", odgovorio sam sa "Nego sta ću" čak pre nego što sam i shvatio šta me zapravo pitala. Dopisivala se sa našim prijateljem Ivanom iz Splita koji nas je pozvao u Škotsku kao deo ekipe od 14 ljudi

Žijevo i Prokletije

Tabor alpinista Srbije, pod komandnom palicom Komisije za alpinizam, a pokroviteljstvom Planinarskog Saveza Srbije ove godine održan je od 10-20 jula na dve različite lokacije. Par dana upenjavanja na dobro nam poznatom i ništa manje izvanrednom penjalištu Kučkih planina, Žijevu bili su uvod za opako penjanje u Prokletijama. Kamp je ove, za razliku od prethodnih,a naročito prošle godine bio neobično prazan i tih. Domaćina je bilo zaista malo, većina se posvetila poslu silom prilika pa vremena za penjanje nije ostalo. Nisu se čuli razdragani dečiji glasići i smeh sa svih strana. Sreća da je tu kombi Slovenaca, koji kao zapete puške čekaju da popnu nešto dugo,teško i previsno. Ekipa je došla iz Tržiča sa vođom Slavkom Rožičem. Prvi dan već napadaju nepenjani greben iznad kampa, ali se ja posle jutarnjeg odmora popodne odlučujem za sportske smeri. Postoje izbušena dva na izuzetnoj steni. Srđan me džentlmenski pušta da vodim govoreći da ocena sigurno nije veća od 7-. Angažovala sam

Škotska-deo II: Ben Nevis

 Ono što sledi je nastavak OVOG teksta.       Dogovor je da se svi čekamo na North Face car park parkingu koji je startna tačka za skoro sve aktivnosti u masivu Ben Nevisa i oko njega. Mi dolazimo prvi i posle raspakivanja Toni i ja se vraćamo do Invernesa po Renea i Glumca koji su zbog obaveza mogli samo priuštiti dolazak u Ben Nevis. Oni su takođe imali zanimljiv put avionom iz Beča do Londona, te vozom 15h do Invernessa. Svi zajedno odlučujemo da krenemo i ne čekamo ostatak Mađarske ekipe. Spremni za pristup CIC hut-u      Pošto smo lagano opremljeni; nismo nosili ništa konkretne hrane, što se na kraju ispostavilo kao teška glupost, već smo imali samo dehidriranu hranu i nešto putera krećemo se veoma brzo. Usput srećem dosta penjača koji su na putu dole nakon vikend penjanja i niko nije imao da mi kaže lepe vesti o uslovima. Ponovo razočarenje, većina kaže da su jako loši uslovi, ali se nešto i može iščeprkati. Posle sat vremena brzog hoda i neverovatnih predela sa potocima, bezbr