Пређи на главни садржај

Večiti tečajac

Pre detaljnog opisivanja smera i penjanja podeliću svoja razmišljanja na temu povreda u sportu. Niko od sportista ih ne voli i često ih ne shvatamo ozbiljno. Kao posledica duge sportske karijere naviknemo i da živimo sa njima. Kad nas nešto zaboli u toku ili nakon treninga, kažemo onu čuvenu "ma nije to ništa", nekoliko dana mažemo različite kreme i to prođe. Mi nastavljamo da se ponašamo kao da se ništa nije desilo; sve ide kao i pre. Retko imamo vremena da radimo na otklanjanju nedostatka koje su do povrede doveli. Uvek rešavamo posledice, retko uzrok. Vrtimo se u krug, sve do momenta dok nas nešto toliko ne zaboli da onemogućava pokret i normalno funkcionisanje. Tako je bilo i sa mojom desnom rukom. Na jednom treningu napravila sam nezgodan pokret i ruka je počela da me boli. Nekoliko dana smanjene aktivnosti, kreme protiv bolova i naizgled rešen problem. Penjanje na Veležu, bol se vraća ali brzo prolazi. Sve je podnošljivo zarad ostvarenja višeg cilja, penjanja. Proredila sam treninge, bol postepeno nestaje i već dogovaram penjanje u Gornjaku. Sve prolazi odlično, ali na vrhu drugog smera, baš kad je bilo najteže osetila sam oštar, probadajući bol. Nagon za održanjem je jači i naravno to me ne sprečava da bezbedno popnem smer. Kako se ruka hladi mogućnost pomeranja je sve manja. Boli toliko da mi je neprijatno čak i u mirovanju. Nije dobro, kažem sebi. Opet sam se polakomila i bila nestrpljiva. Verujem da ću u budućnosti biti pametnija. Dobro poznati scenario je ovog puta izostao i oporavak traje duže nego što sam želela. Iza mene je dug period mirovanja, fizikalnih terapija, vežbanja i puno razgovora sa samom sobom. Kao zaključak priče o povredama istakla bih to da je bitno prepoznati simptome, poznavati svoje slabosti  i balansirati između onog "nije to ništa" i "vreme je da se ovim ozbiljno pozabavim". Svaka čast onima koji sebe ne dovedu u ovu sitaciju, potrebno je puno samokontrole. 
Vraćanje u trenažni proces nakon povrede je priča za sebe. Puno straha, malo samopouzdanja i malo više neizvesnosti. Tu je bitno kontrolisati se i biti umeren. Za sada mi dobro ide. Nakon nekoliko probnih treninga, željna stene sa Milošem dogovaram nedeljno penjanje u Gornjaku. Pridružuje nam se Bojan i penjaćemo u trojnoj navezi.
Smer Večiti tečajac prvenstveno su popeli Nemanja Čizmić i Darko Daljević iz Alpinističkog odseka Beograda, a prvo ponavljanje uradili Jelena Jakovljević i Radomir Mikić. Smer se nalazi u sektoru ladne vode, 10ak metara desno od smera 29 alpinista. Prve utiske o smeru dobila sam od Nemanje prošlog proleća kad je rekao da nije mnogo teško, ali da je nebezbedno, nema mesta za međuosiguranja. Isto to potvrdila je Jelena u svom izveštaju, retka međusiguranja. Ovo svakako nije nešto što se poželeti može, ali vredi probati. 
Foto-skica smera, autor Bojan Trailović

Mogućnost postavki međuosiguranja u tradicionalnom alpinističkom smeru je često subjektivna i zavisi od navika, sposobnosti i preferencija. Kada sam počela da istražujem ovaj svet upotreba čokova i frendova je već bila široko rasprostranjena i to je nešto što me prvo asocira na tradionalno penjanja. Uz iskustvo i mnogo popetih smerova moje oko je postalo vešto da skoro savšreno proceni pukotinu za frend ili čok koji najboje odgovara istoj. Klinove nisam često koristila, pa mi je teško da razmišljam o njima kao sigurnoj postavci, iako to nesumnjivo jesu u svim stenama našeg podneblja. Verujem da su takva razmišljanja imali i prvi penjači i prvi ponavljači smera.

Miloš na početku prvog cuga

Miloš se odlično snalazi sa klinovima pa tako u prvih osam metara smera postavlja dva sigurna. Potrebno je poneti deblje klinove. 
Smer počinjem lepom pločom sa krimpovima i rupicama, penjanje je pravo uživanje. Sa desne strane nalazi se velika ljuska koja je nesigurna i zvoni, ja sam je zaobišla, ali verujem da može poslužiti za prenos težine. 

Nakon ploče sa krimpovima i sitnim gazovima ulazi se u žljeb koji vodi na lakši teren. Žljeb je u blagom previsu, a ispod njega je moguće postaviti mikro frend. 
Drugi cug je prelepa, čvrsta ploča koja podseća na stene Paklenice. Oštro, sitno, ali sigurno. 
Ulaz u ploču drugog cuga

Zaista sam uživala u penjanju i želela da traje što duže. Treći cug vodi kratko na dole, tj potrebno je otpenjati, a zatim preći preko trbuha i nastaviti dalje pločom do grebena. Detalj na trbuhu je kratak, ocene oko VI.

Boki nakon detalja u trećem cugu

Prvi cug je VII-, drugi VI i treći ima detalj VI/VI+. Smer mi je izuzetno prijao jer su ploče moj stil penjanja. Šteta što je visina stene samo 100m. Odličan smer, preporuka svima koji se snalaze u ovim ocenama.  
 P.S. Fotke Bojan Trailović i Miloš Milanović





Коментари

Популарни постови са овог блога

Zaboravljeni smerovi Gornjačke klisure

 Gornjačka klisura nalazi se u istočnoj Srbiji, u oblasti Homolja. Duga je oko 16km, a njene stene alpinisti koriste kao penjački poligon. Svojom konfiguracijom Gornjak zaista predstavlja idealno mesto za trening i vežbu; stena je uglavnom dobrog kvaliteta, pristupi su laki i brzi pa se za jedan dan može povezati više smerova što predstavlja odličnu pripremu za veliku stenu.  Ipak, koliko god dobra donosi penjanje u stenama Gornjačke klisure ponekad, ako se zanesemo, može nam dati lažni osećaj upenjanosti, brzine i efikasnosti. Većina smerova je takve konfiguracije da je samo jedan cug težak i zahtevan dok se ostali relativno lako prolaze. To nam daje osećaj samopouzdanja koji u velikim, težim stenama i te kako biva poljuljan. Već u Sićevu je priča skroz drugačija; teški cugovi su konstantni i naporni, a zamislite tek stenu od 500+ metara visine. Treba dobro razumeti sve prednosti i mane pojedinog penjališta, da bismo bili u mogućnosti da pravilno procenimo svoje sposobnosti u...

Super G na Veležu

Smer - put kojim se alpinista kreće u steni; nakon prolaska prvi penjači ostavljaju skicu i opis koja ostalima služi kao putokaz. Nakon više ponavljanja smer postaje prepoznatljiv, logičan i pitomiji nego što je to bio na početku. Kada naiđemo na neki trag (stari klin, prusik, omču i sl.) prvih penjača znamo da smo na pravom putu, to uliva sigurnost i podstiće samopouzdanje.  Ipak, kao i u svemu novom...puno nepoznanica vezano za linije smerova, težine i uopšte bilo kakve sveže informacije o istim pozivaju nas i inspirišu. Na Veležu više od 70% smerova nema prvo ponavljanje, što je zaista prava retkost za ovako kvalitetnu i relativno pristupačnu stenu. Super G su prvenstveno popele 1987. godine dve naveze koje su se smenjivale u vođstvu; jednu navezu činili su Laza Radivojac i Edin Durmo, a drugu  Željko Marić i Sead Mujić. Približna visina smera je 340m, a ocenili su ga IV, V.  Prvih 120m metara proteže se  po Davorovom smeru, a na položenoj travnatoj terasi se smer...

Gornjak-mesto neprolazne inspiracije

Članovi alpinističkog odseka Vukan iz Požarevca su stalno aktivni na penjalištu Gornjak. Uređuju planinarske staze, prilaze do smerova, otvaraju nove blokove i penju prvenstvene smerove. Pravi primer staranja o penjalištu od strane lokalnih penjača. Boki (Bojan Trailović) mi je pisao o smeru koji je popeo nedavno. Kaže težak, ali lep, čvrst i penjiv. Odmah sam se zainteresovala, a nije mnogo prošlo da se želje pretvore u realnost. U istom bloku je popeo i jedan prvenstveni smer(Unin greben) te ih sada ima 4. 1.Šrapnelski 2. No-Mi 3.Poligonski 4. Unin greben, fotografija preuzeta od AO Vukan Dogovaramo penjanje u nedelju, Miloš i ja, kao jedna naveza; Boki i Ana Stojanović kao druga. Sa nama je krenuo i Novica Jovanović koji je prvenstveno popeo prve smerove u ovom bloku. Neće da penje, ali želi da nas gleda i daje smernice ako bude potrebno. Veseo susret nakon dugo vremena svima je prijalo.  Do ovog bloka dolazi se iz sela Ždrelo, sa parkinga iznad crkve. Prilaz vodi planinarskom s...